Foto: Thuy Ha Bich – Pixabay
BOŽE SPUŠTENIH VIJEĐA
Pišem Ti pjesmu,
Bože spuštenih vjeđa
U vremena ova teška
Čini se da svjetlost je sve bljeđa i bljeđa
A život ljudski kao odabrana greška
Šutiš…
Smiješak lagani na usnama treperi
Znaš… ili tek slutiš
Sekundu kad odabrati ću
Biti čovjekom ili postati nalik zvijeri
Biti čovjekom, što to znači?
Pružiti ruku slabijemu, kad osjetimo da smo jači
Pokloniti osmijeh, radost neka blista
Spavati snom pravednih, jer savjest je čista
Nahraniti dušu i tijelo gladnih
Pružiti toplinu, za doba noći hladnih
Utjeha biti onome tko je traži
Riječ i djelo u suglasju pokaži
I ne boj se prepreka i zamki
Molitvom ćeš koračati
Ma koliko da led je tanki
I po zaleđenom Oceanu božanske svijesti
U Svjetlosti…jednom u tišini…
Pogledati u sebe… Boga susresti…
A zvijer?
Prepoznaj trenutak kad ona se rađa
Uzburkana tad’ tvoja je unutarnja lađa
Valovi je udaraju o kamene hridi
Niti duša išta čuje
Niti duša išta vidi
Prepoznaj u sebi taj trenutak sljepila
Mamac ti je bačen, poput opijuma, ljepila
Toneš tada sve dublje i dublje
Za buđenje sad potrebne su posebne trublje
Pišem Ti pjesmu, Bože spuštenih vjeđa
Tek jednu je u nizu
Sve dok riječima oslikavam
Znam da si mi blizu
Osjećam tvoj treptaj mada trepnuo nisi
Gdje god da se okrenem
U svem stvorenom Ti si…
Željka Košarić
predivna poezija drage Željke Košarić Safiris 🙂