Foto: Željko Smešnjak
Bijelo. Sve je bijelo. Bijela bjelina zabijelila je Bilogoru. Biserne kapke otvorila je i škripavim koracima otpuhnula srebrne oblačiće u svijet. Čiste struje zraka stvarale su plesni puteljak jutarnjim pahuljicama.
„Pahuljice, skitalice, znaš li ti što je najjače na svijetu?“ upitala je jedna pahuljica drugu.
„Znam, pahuljice, ljubav!“ širokim osmijehom odgovorila joj je.
Pirueta, dvije i rasplesaše čipku na zubatom suncu.
Zlokoban smijeh razbio je kristaliće zime smještene na modrim granama.
„Bilogorska čarolija: Vilenjsko igrišće“
„Osnova umjetnosti nije ni lijepo, ni istinito, ni pravično
– nego: ž i v o t!“ (N.N.)
Život, onaj istinski, pravi i spasonosni, živi se punom snagom u našoj živopisnoj i životvornoj Bilogori od kad je svijeta i vijeka. Živi se tu od stvaranja svijeta i prvog Svjetla. Upijajući sve blagodati prave i svete ljepote i dobrote, živeći svu spasonosnu snagu i ljekovitost podneblja, njegujući cjelovitu istinsku mudrost i vrijednost boja, raznolikost zvukova, mirisa i okusa, odlučno, časno i čvrsto čuvamo duboko ukorijenjenu plemenitu tradiciju i pravu vjeru naših predaka od davnina.
Usmenom su predajom do naših dana sačuvane sjajne pripovijetke – pripovijedanja – mitovi puni istinskih pouka i savjeta neprocjenjive vrijednosti. Sve su priče, bogate začudnim mitološkim bićima – danjama, sačuvane do naših dana u bajkovitom obliku. Prepričavane – pripovedane ili ispjevane, izricale su snagu i kreativnost anonimnih autora – pripovjedača, budile maštu, davale duhovnu hranu i snagu, učile moralnim i etičkim normama, poučavale i uljepšavale zajednički provedene trenutke. Bile su tu, bila su čista srca ljudi u toplim bilogorskim kućama. Bile su tu među pravim ljudima, bile su, jesu pa i dalje budu bile, budu ostale i budu rasle! Kako? Pa, ta stara bilogorska d a nj a, uz još neka nova, još su tu! Samo ih treba osjetiti i otkriti!
Prilažem vlastito svjedočanstvo:
Dobro se zagledajte oko sebe, osluhnite vjetar, pogledajte u nebo, saslušajte što vam govore vaši najbliži, pa se odvažite izravno, bez posrednika djeci, ali i odraslima, na slučajnim ili planiranim zajedničkim susretima početi pripovijedati ili čitati, pjevati! Iznenadit će vas njihovo zanimanje, pitanja i reakcije, ali i nenadani novi pripovjedači, sadržaji, oblici, lica, opisi događanja, sjećanja, radosti, zapisi…
U proljeće cvate najljepše cvijeće. U djetinjstvu se – u proljeću ljudskog života, iskrenim i neposrednim načinom djeci usađuju najvažniji osjećaji, pogledi i interesi za cijeli život. Roditelji, bake i djedovi, braća i sestre, rodbina, učitelji i vršnjaci imaju odlučnu ulogu u cvjetnjaku dječje duše.
Naša nam Romana u ovoj novovjekoj bilogorskoj bajci, baš tako, baš o tome bajkovito svjedoči. Snagom svog maštom bogatog mladenačkog duha, marljivim radom i usvajanjem novih znanja i vještina daruje nam bajku dvadeset i prvog stoljeća. Uz „stara bilogorska danja“ ulaze nova i neka nam već poznata začudna bića: Princ Glođana, Otac, Biljkos Uzvišeni, Krijesnice, Coprnice, Mici, Vila Ljubica, Vila Visibaba, Sveto Mjesto, Lugar, Ognjeni, Šetač, Lili, Noćni Jagar i njegov pas, Mrakači… Snalazeći se u novim situacijama koriste prokušane stare dobro znane metode i sredstva – coprije, vračtva, strah, ljekovite trave, oganj, dim, paru, maglu, brzalice – čaralice, zagonetke, čarobne govore, uspavanke, poljupce, zagrljaje, snove…
Bajke su uvijek začudne – bajkovite i pomalo nestvarne. Znam kako su nam ih najčešće bajno pripovijedale naše baje – bake – majke. Bilo nam je bajno! Bajkovitost pripovijedanja je upotpunjavala cjelokupna atmosfera prostora u kojem je zajedno boravila i obavljala svakodnevne poslove sva kućna družina. Kroz prozore i vrata je atmosferu upotpunjavao fijuk vjetra ispodsunčanika, noćnog sjeverca i lahor zapadnjaka ili oštrog istočnjaka. Uz pucketanje i svjetlucanje vatre, miris pečenih jabuka i kiselog zelja, uz frkanje vretena i kolovrata, struganje dlijeta…evo nas ponovo upravo tu. Sada, danas u predivnoj novospripovijedanoj bajci drage Romane Kovačić! Kakva iznenadna sreća i radost! Čitam bajku, opet čitam, nešto bilježim, motam se, tražim objašnjenja u Rječnicima, sjećanjima i vlastitim zapisima… Šuštanje papira postaje lahor, lavor i romor vjetra koji ćuši i ćuri krasnu kasnojesensku, ili možda zimsku , sada: n o v u b a j k u b i l o g o r s k u !
JATIČ, JATIČ! JAČIRP, JAVEJP, JAŠULŠ! ILOM! IVIŽ IVAPR TOVIŽ!
Nadam se kako će vas, dragi čitatelji, ova coprija zacoprati, zapravo, probuditi u vama dijete i djetinjstvo. Riječima Biljkosa Uzvišenog savjetuje nam Romana kako trebamo otići na Sveto Mjesto:?
„Tamo moramo otići i tamo ćemo sve saznati. Spas Bilogore leži u našim srcima. Jesmo li zajedno?“ . Dalje veli: “Krenimo, prijatelji dragi, vani pleše mrkla noć, a glazbu stvara strah. Krenimo…“.
Stara poslovica veli: „Drž ‘se starog prijatelja i starog vina!“. On će uvijek znati izreći pravi sud, dati savjet, ukor i pomoć. Izgovaranjem jedne stare poslovice Biljkos nas savjetuje i vrlo ozbiljno izgovara, jednu našu staru poslovicu : „U ljeti se sanjke prave!“. Dajmo se poučiti! U Vilenjskom igrišću naći ćemo još mudrih riječi, savjeta i pouka.
Jedna nas Biljkosova pouka upozorava kako prijatelju valja zahvaliti na pomoći i na lijepim riječima, a pritom ostati skroman. Čitajte: „Hvala na lijepim riječima. Mnogo toga znam, ali još više ne znam. Život je divan, nepredvidiv i mističan. Šarolik, rizičan i živ. Osjetite ga. Osluhnite svoje srce, dotaknite svoju dušu. Otvorite oči. Učite. Stvarajte sebe kako biste stvarali druge. S poštovanjem i poniznošću.“
Radosnim i vedrom mislima, pjesmom i slogom se rješavaju zagonetke života, strah, bolesti i tuge. Tome služe i mudre zagonetke – zaganjalice poput ove koju izriče Sveto Mjesto:
„Izaći će vila iz cerovika, i prosut će sto grana iz zlatnog ručnika“.
Sve radosti, veselja, teškoće, bolesti, tegobe, nesloge, tamu, Mrak i Mrakače nadvladat će svjetlo Ljubavi i sjaj Gospodara Svjetla Svetog Mjesta.
Vjezeruzujuzmo Rozomazanizi, izi bizitizi ćeze tazakozo! Žizivjezilizi mlazadizi uzu nazadizi izi upoznazalizi prazavuzu vjezeruzu izi ljuzubazav uzu miziruzu!
Gordana Marta Matunci
Bajka „Vilenjsko igrišće“ nastavak je knjige “Prinčeva staza”. Radnja se odvija u zimi. Autorica Romana Kovačić o bajci kaže: “Bilogorska čarolija: Vilenjsko igrišće druga je bajka u cjelini “Bilogorska čarolija”. Radnja se odvija u jednom zimskom danu/noći na Bilogori. Coprnica provodi svoj plan osvete i uništavanja Bilogore dok ostali likovi smišljaju i provode plan za spas Bilogore. Likovi su: Coprnica, Mačak Mici, Vila Visibaba, Vila Ljubica, Princ Glođana, Noćni jagar, Pas Lili, Biljkos Uzvišeni i skulpture Sveto Mjesto, Šetač, Ognjeni i Lugar. Ilustracije je napravio Miroslav Vincelj.
web: http://www.bilogorskacarolija.com/
Facebook: https://www.facebook.com/Bilogorska-%C4%8Carolija-1467711803519645/timeline/?ref=hl
Knjiga se može nabaviti u knjižarama:
