ANTO DASKA
Priču o Anti daski, nakon dugog premišljanja, konačno prepisujem iz vlastitog sjećanja. Da se ne zaboravi ili ne izbriše mojim iznenadnim odlaskom s ovoga svijeta.
Ne poznajem nikoga tko bi mogao posvjedočiti je li Antina slika i prilika baš onakva kakvu pamtim s vremenske distance od gotovo pola stoljeća. Vrijeme je sudac koji provodi zakone prirode i ono će najbolje prosuditi kakvi smo bili i šta nas čeka na kraju životnog puta. Antini koraci tim putem već dugo ne hode i nitko ga ne slijedi, jer roda ni poroda nikada nije imao.
Antu dasku pamtim iz srednjoškolskih dana i godina. Bilo je to na razmeđi šezdesete i sedamdesete godine prošloga stoljeća. U to sam vrijeme pohađao srednju Hemijsko tehničku-tehnološku školu u Tuzli u generaciji 1964.-68. Zanimljive godine po tome što su se u njima dogodile značajne društveno-ekonomske promjene u bivšoj SFRJ. Što se odigrao politički obračun sa strujom koju je predvodio Aleksandar Ranković. I na koncu, kad su krenule studentske i radničke demonstracije u Europi i bivšoj Jugoslaviji. Sve te događaje pamtim dovoljno dobro da bih o njima mogao realno i istinito pisati s gotovo 90 postotnom sigurnošću. Sjećam ih se kao da su odvijali prije pet ili deset godina. Bio sam tada mlad i u naponu fizičke i duhovne snage i registrirao sam sve što se u to vrijeme zbivalo i odvijalo u mojoj životnoj i učeničkoj sredini. Tada sam puno čitao i, za razliku od mojih vršnjaka, najviše pažnje posvećivao prvim stranicama dnevnih novina.
Ali, to nije tema ove priče pa se, s razlogom, vraćam njezinom glavnom liku Anti daski. Čudnoj i pomalo karikaturalnoj osobi, koja to nije bila, ako se stvari sagledaju s njihove prave, pravne i, napose, ljudske strane.
Anto daska bio je samotnjak u pravom smislu te riječi. Živio je u maloj napuštenoj kućici koja je, zbog slijeganja tla, ostala na nestabilnim temeljima nakon smrti njegovih roditelja. Bila je toliko neugledna da su je prolaznici jedva primjećivali iza zarasle živice koju nitko godinama nije krčio. Antu je taj prirodni sklad i društveni nered najmanje zanimao. On je imao svoj posao i njemu se posvetio na najbolji mogući način.
Svako jutro, ‘sabajle’, što bi se po bosanski reklo, odlazio je u centar grada, gdje je uzimao svoju porciju dnevnih i nedjeljnih novina. Bilo je tu nekoliko vrsta štampe od lokalnog „Fronta slobode“ i nezaobilaznog sarajevskog „Oslobođenja“, preko beogradske „Borbe“, „Politike“ i „Večernjih novosti“ pa do zagrebačkog „Vjesnika“ i Večernjeg lista. Sve što se u to vrijeme objavljivalo na ex-yu prostorima nalazilo se u Antinoj izlizanoj povelikoj torbi, vazda prebačenoj preko lijevog ramena.
Čim bi zadužio svoje predmete i sredstva rada, Anto daska bi izlazio na ulicu i, za razliku od drugih kolportera, odmah bi počeo izvikivati imena novina i naslove koji su prethodne večeri najavljivani u radijskim emisijama u sklopu reklamiranja dnevnih vijesti za naredni dan. Tako su ulicom kojom je prolazio, iz Antinih usta, od ranih jutarnjih sati odjekivali naslovi: „Ustavne promjene u korist radnika“, „Ranković smijenjen s položaja ministra unutrašnjih poslova“, „ Partizan u derbiju pobijedio Crvenu zvezdu“, „Sretni dobitnik na lutriji osvojio pola miliona dinara“ i sl.
Bunovni građani, koji su žurili na posao u gradske tvornice, kupovali su određene novine i žurnim se koracima udaljavali prema svojim radnim mjestima. Poneko bi ga upitao za zdravlje ili mu mahnuo rukom u prolazu, dok bi većina prolaznika nastavljala svoj put, ne primjećujući ni Antu niti njegove promidžbene novinske poruke. Taj se scenarij ponavljao svakoga jutra, bez obzira na godišnja doba, vremenske prilike ili neprilike i Antino zdravstveno stanje. Znalo se desiti da je u zimskom periodu prehlađen i pod teškom gripom, ali on sa svoga radnog mjesta nije izostajao. Uvijek je dolazio u isto vrijeme i uvijek se kretao istim ulicama, izvikujući udarne naslove novina. S proljeća, ljeti i s rane jeseni glas mu je bio čist kao suza, a u kasnu jesen i u zimskom periodu bio je hrapav, piskutav i često promukao do neprepoznatljivosti.
Kad bi se razdanilo, Anto bi već stigao do gradske pijace, gdje ga je čekao najveći broj kupaca, kojima su dnevne novine bile prvi i najvažniji izvor informacija o svemu što se u društvu i državi događalo. Tu bi prikupio pola dnevnog pazara, razmijenio hrpe pozdrava, tapšanja po ramenima i poneku psovku. Do njih bi došlo kad bi neki od pijačara ili prolaznika nazvao Antu, za njega pogrdnim nadimcima, „daska“ ili „olovka“. Tada bi goropadni kolporter jurnuo za govornikom tih posprdnih izraza i tjerao ga do prvog ugla zgrade ili tezge na kraju pijace i stao bi tek kad bi mu ponestalo zraka u plućima. Potom bi mucavim glasom ponavljao, gotovo uvijek, istu rečenicu sa par pogrdnih riječi: „J…j…jjjebem ti m…m…mmmater, ti ććććešmennnezzzvati d…dddaskom… da ti j…jjjebemuuusrannu mater“! I tako bi cijeli taj uhodani cirkus bio završen do sljedećeg bezobraznika ili nestašnog djeteta. A, ni djeca iz prvih razreda osnovne škole nisu Antu ostavljala na miru. I njima je trka sa gradskim kolporterom bila dobrodošla za jutarnje razgibavanje prije početka školske nastave.
Nadimak „olovka“ Anto je zaradio zbog grafitne olovke koja mu je, uvijek uredno zaoštrena, bila zadjenuta iznad desnog uha. S njom je izgledao kao kakav općinski pisar ili poštar koji se svako malo morao potpisivati na čekove ili knjigu preporučene pošte. Iako Anto nije bio ništa od toga službenog i važnog, olovka mu je bila znakom intelektualne prosvjećenosti, što je u to vrijeme bilo itekako važno. Druga je stvar što to neki od odraslih i mlađarije nisu cijenili niti uvažavali, pa su ga zadirkivali izvikivanjem, ne tako pogrdnih nadimaka koji su njemu, ipak, na kraju puno smetali. Tom olovkom Anto je u poseban tefter bilježio broj prodanih primjeraka pojedinačnih novina. Činio je to dok bi sjedio na klupi ili u kafani i odmarao umorne noge. Tako je znao pravo stanje dnevnih utržaka i nije se moglo desiti da mu se računi na kraju radnog dana u komad i dinar ne slažu. Viška od prodanog uvijek je bilo i ostavljali su ga oni koji su ga cijenili i poštovali.
Anto daska, za prezime mu nikad nisam čuo, bio je čovjek sličan onom čuvenom kondukteru iz englerske serije „U autobusu“. Visok, štrkljast, povijenih leđa, dugih „majmunskih“ ruku i tanak kao daska ‘colarica’. Ista ona daska, koja se koristi za lakše šalungei za podove u sirotinjskim kućama. Debljine 2,5-3 centimetra i standardne dužine od tri metra. Lice mu je bilo ispijeno, što od možebitne gladi, što od neurednog života. Hranio se kad stigne u gradskom restoranu gradskim ‘aščinicama’. Doručak je preskakao zbog ranog buđenja i obaveze preuzimanja dnevne štampe, a večerao bi kad dođe u svoju kućicu potleušicu kasno navečer. Tu je uglavnom konzumirao paštete, mesne nareske, ‘ zdenka’ sir i bilo šta drugo, što bi usput kupio u prodavnicama, nakon završenog neodređenog radnog vremena.
Ono što ga je izdvajalo od drugih ljudi bili su uski, ni crni ni bijeli brkovi koji su, brat – bratu sto posto podsjećali na brčiće, po zlu poznatog, Adolfa Hitlera. Nitko Anti nije otvoreno zamjerao niti prigovarao zbog fašist-brkova, ali su svi koji su ga, makar jednom u životu susreli, bili posve sigurni da to ima neke veze s firerom i njegovom nakaradnom politikom. Jer, tko bi u socijalističkoj samoupravnoj državi, koja je debelo osjetila tešku njemačku vojnu cokulu, mogao nositi Hitlerove brčiće, a da ga vlasti ne pitaju za razlog i njihovo, recimo to stručnim rječnikom, genetsko porijeklo.
Možda je Anto daska, kako su neki naslućivali, u svoje vrijeme i u vrijeme drugog svjetskog rata ili prije njega, imao veze s nacističkim pokretom, ali pravih i pravnih dokaza za to nije bilo, A sve, i da je bilo, iza njega nisu ostali nikakvi ružni tragovi kojih bi se trebao stidjeti, ili za njih odgovarati po važećim zakonskim propisima nove socijalističke države.
Ono, što je u svemu najvažnije i što će ostati zapamćeno, nitko iz vlasti Anti daski nije otvoreno prigovarao za tu vanjsku podudarnost s neprijateljskim likom, niti ga je zbog toga privodio na informativne razgovore. Možda u prvo vrijeme nakon rata i jest, ali o tome nema čvrstih dokaza, niti se Anto zbog toga bilo kome ikada povjerio. Radio je svoj posao marno, uredno se u prolazu naklanjao sekretaru komiteta i predsjedniku općine, i pozdravljao svakoga tko mu se činio važnim ili je to, iz samo njemu poznatih razloga, zasluživao. Na drugoj strani – svakome, bilo poznatom ili nepoznatom tko bi mu uputio pozdrav, Anto je odgovarao dubokim naklonom s istim riječima ili bez riječi. Naklon je bio znak osobitog poštovanja i visoke kulture gradskog kolportera.
Bilo je u gradu još nekoliko uličnih prodavača novina, ali oni po popularnosti i radnim učincima, nisu Anti bili niti do koljena. Neki su mu zbog toga zavidjeli, ali većina je to uzimala kao normalnu stvar jer, Anto daska je bio legenda kolporterstva i gradski lero, kao što je to bio svaki lero u dalmatinskim gradovima opjevan u poznatoj i nagrađivanoj pjesmi ĐeleJusića „Svaki grad uz naše more ima svoga lera“.
Na povratku iz škole tih šezdesetih godina, Antu dasku najčešće sam susretao u blizini željezničke ili autobusne stanice. Motao se oko kafane „Đugum“ na gradskom kolodvoru, gdje je imao dosta mušterija za kupnju novina, ali i one koji su ga nudili pićem ili kakvom drugom čašću. Obično bi tada odložio torbu i sjeo na drvenu klupu, ispružio kao čačkalice svoje ‘čaplja’ tanke noge. Potom bi zapalio cigaretu „Sava“, „Drava“, „Drina“ ili „Ibar“ i pušio na način koga nitko nikada u životu nije vidio. Kad bi se žiška na cigareti zažarila, Anto bi, čas jednom, čas drugom rukom, naglo vadio a zatim vraćao cigaretu između donje i gornje usne. Činio je to takvom brzinom da mu je dopola povučeni dim izlazio van, pa se činilo kao da, u isto vrijeme i puši i ne puši. Taj ritual ponavljao bi sve dok cigareta ne bi dogorjela, a onda je čik gasio na rubu klupe i uredno ga pospremao u najbliži koš za otpatke.
Tu kulturu pušenja pokušavali su kasnije imitirati mnogi strastveni pušači, među njima i oni sa kroničnim zaduhom i tumorom pluća, ali u tome nisu uspijevali. Kad bi tu radnju izvodili, ili im je cigareta ispadala iz ruku, ili bi prstima hvatali zažareni vrh cigarete i jaukali od bola zbog sprženog prsta.
Anto daska bio je u svemu original koji se nije mogao uspješno kopirati, a da to ne bi ostavilo trag ili posljedice na plagijatora njegovih ljudskih izuma, tikova i stečenih postupaka.
Kako nisam bio od onih mladića koji bi drugima pristajali na muku, Antu sam uvijek učtivo pozdravljao i primao njegov naklon kao izraz iskrenog poštovanja prema onima koji su u obitelji i školi stekli potreban nivo kulture i učtivosti. Nerijetko sam, baš od Ante, a ne od drugih kolportera koje sam usput susretao, kupova novine jer mi je njegov način prodaje bio izrazom moderne promidžbe papirnatih proizvoda. Još kad sam u trećoj godini srednje škole počeo objavljivati pjesme i članke u dnevnim i nedjeljnim novinama, Anto daska bio mi je glavni snabdjevač štampom i čuvar primjeraka koji se nisu isti dan prodali. On je u to vrijeme bio valjda jedini ulični prodavač koji je imao pravo ostaviti neprodane primjerke neodređeni broj dana, pa ih onda naknadno prodavati onima koji ih nisu kupili na vrijeme. Dovoljno bi bilo da ga pitate za novine određenog prošlog datuma i on bi sutradan iste donosio na mjesto gdje bi se dogovorili. Naravno, to je bilo na korist i kupcu i nakladniku, a i samome Anti jer bi svatko od to troje u kupo-prodajnom lancu profitirao. Neprodane novine ionako bi završile na smetištu ili bi bile reciklirane kod proizvođača papira koji je do tih sirovina dolazio onako bud-zašto.
Kad sam krajem proljeća šezdesetdevete, zbog posla i studija preselio u Blažuj kod Sarajeva, Antu dasku rijetko sam viđao. Neki put bi ga tražio na poznatim mjestima, ali ga ne bih uvijek pronašao jer nam se staze i vrijeme nisu poklapali.
Anto daska ili olovka, svejedno, bio je desetljećima živa legenda tuzlanskih ulica. Pa i kad je iznenadno otišao s ovoga svijeta, iza njega su ostale brojne zgode i nezgode koje su se godinama prepričavale. Tako je to s ljudima koji su svoj život podređivali drugima i koji su bili ogledalo jednoga prostora i vremena, kakvim drugi pripadnici njihove vrste nisu bili.
Zato ovo sjećanje na legendu moje mladosti zapisujem kao svjedočanstvo i svjedočenje o čovjeku koji je uveseljavao narod i služio mu na dobro cijeloga svoga života. Da se ne zaboravi i da, makar one koji su živjeli u Antino vrijeme ili barem za njega čuli, podsjeti da je i Tuzla imala svog lera. Imala je svoga Antu dasku, legendu koja će ovom pričom nastaviti život i nakon moga odlaska s ovoga svijeta.
Slava Anti daski, a zašto to ne reći, hvala piscu koji se svega toga na vrijeme sjetio.
Ivo Mijo Andrić
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik.
