Prenosimo četiri kratke priče iz knjige Lađa od srca Nade Mihoković Kumrić. Knjiga je zbirka kratkih i poučnih priča koje su podjeljene u dva poglavlja – Lađa od srca i Raspričani kalendar. U svakom poglavlju možemo pročitati dvanaest priča.
Šapat proljeću
Probudila se Veljača dvadeset devetoga dana prijestupne godine. Imala je mrazov ogrtač, šiljatu ledenu bradu i inje u kosi.
– Užitak! Opet su mi produljili život! – klikne.
S vjetrom ruku pod ruku, nabusito je vijala poljima i šumarcima. Zavlačila se u kuće, smrzavala ljudima dah, zavlačila im se u nosnice i zalijetala u oči.
– Veljačo, Veljačo, prevrtljiva Veljačo! – zacvokoću visibaba, jaglac i ljubičica na šumskome proplanku. – Zašto si takva? Lani si dopustila da nas njeguju sunce i južni vjetrovi.
– Točno! Bila sam ljubaznija. No ove sam se godine predomislila! Trajem dulje! – naškubi usne Veljača i još glasnije zafijuče ulicama i parkovima.
– Dopustit ću ti da se praviš važna samo još jedan dan! – zaprijeti joj Sunce oko podneva.
– Pih! Prestupit ću koliko me volja! – prkosno frkne Veljača.
– A ne, ne! Samo još jedan dan! – strogo reče Sunce. – Svake četvrte godine pustim te da prestupiš, a ti si odmah ohola!
– Što to tebe brine!? – nasrtljivo će Veljača.
– Oholice, prevrtljivice! Ne svađaj se! – odlučno će Sunce. – Spakiraj zimske torbe jer već sutra putuješ u jednogodišnji san!
Sutradan se pojavio Ožujak i s neba rastjerao snježne oblake i pripitomio zimske vjetrove. Uhvatio je Sunce pod ruku, a od slikara naručio zelenu košulju. Zatim je nježno šapnuo Proljeću:
– Požuri i ti! Lastavice već u stari kraj dolijeću!
Kad prijatelj iznevjeri
Jednoga svibanjskog jutra ruže u gradskom parku iz sna prene zapomaganje i jaukanje. Lijehe cvijeća oko njih nalikovale su bojnom polju. Raščupane cvjetne glave i potrgane peteljke previjale su se od boli. Jedino je ruže od napada obranilo trnje.
Žuta ruža zadihano utrči u liječničku ordinaciju:
– Brzo, doktore! Nastradale su maćuhice i đurđice iz gradskog parka!
– Cvijeće?! – u čudu će doktor Zdravek.
– Čuvar parka pružio mu je prvu pomoć. – nastavi ruža. –
Pridigao ga je i privezao uz kolčiće. Ali bez vas neće sasvim ozdraviti.
Hitno treba vašu pomoć!
– Tko li je to učinio?! – čudio se dr. Zdravek.
– Tomo! – žutoj ruži pobjegne s jezika ime krivca. – Bio je ljut što ga je Jura, najbolji prijatelj, iznevjerio. Obećao mu je da će zajedno na nogomet, a onda je s Bornom otišao u kino. Nezadovoljstvo je iskalio na cvijeću.
– Ljutnja, ah, ta ljutnja! – vrtio je glavom dr. Zdravek,
uzeo svoju liječničku torbu i požurio pomoći cvijeću.
Tomo se predvečer ponovno prišuljao parku. Zbuni ga cvijeće u gipsu i zavojima. Pomisli: „Zar i cvijeće osjeća bol? Zar i njega liječe?”
– Naravno! – šapne mu žuta ruža koja je imala sposobnost čitanja tuđih misli. – I Priroda osjeća bol.
– Koješta! Prirodu ništa ne boli!
– Boli, boli! Jučer su u Školi stranih jezika tratinčice najavile učenje jezika Prirode. Posljednji je trenutak da Priroda i ljudi počnu govoriti istim jezikom. Inače će naš planet nastradati.
Tomo zabrinuto napravi nekoliko krugova između lijeha slomljenoga cvijeća. Zamišljeno zastane pred žutom ružom i upita:
– Mogu li slomljene maćuhice i đurđice ozdraviti?
– Ako ih brižno njegujemo! – ohrabri ga ruža. – I tvoja je pomoć dobrodošla.
– I moja?! Ali ja, ja sam taj koji… – zamuca Tomo.
Upravo u trenutku kad je želio priznati pogrešku, ruža mu nježno
stavi prst na usta. S osmijehom ponovi da je svačija pomoć
dobrodošla.
Morska ekopriča
Kad je toga jutra granulo sunce, jedna tuna odvojila se od jata i s radošću pomolila glavu iz mora. No umjesto da osjeti sunčevu toplinu, dočeka je udarac o nešto tvrdo. Smrkne joj se pred očima. Kad se pribrala, našla se stiješnjena između dviju bijelih ploha.
– Jao! Što će štednjak i hladnjak u moru? Hej, pomakni se! – izdere se. – Ne želim postati pašteta!
– Oprosti! Ali ne mogu se pomaknuti ni pedlja! – ispričavao se hladnjak.
– Kako ste dospjeli iznad moje glave? – stenjala je tuna i pokušavala se osloboditi. – Mjesto vam je u reciklažnom dvorištu.
– Ma, odbacili su nas u more! – reče štednjak.
U blizini se zvjezdača plešući probijala kroz vodu. Zastane i osluhne:
– Kakva je to cika?
Znatiželjno istegne krakove te i ona udari o nešto tvrdo. Jaučući i skvičeći, pokuša otkriti što je pritišće.
– Ma, tko li je ovu golemu plastičnu vreću punu smeća
bacio u more?! Ugušit će me! – Uprla je sve snage da je
odgurne sa svojih krakova.
Ali oko nje školjke, meduze, morski račići, tune i druge ribe također stenju pod vrećama smeća. Osim zvjezdače i nekoliko je srdela jedva uspjelo izmigoljiti ispod njih. Kad su prignječenim sustanarima pomogli osloboditi glave, složno stanu dozivati pomoć.
Putem je prolazila grupa mladih ekologa koja je u akciji ljetnoga čišćenja skupljala otpad po morskoj obali. Uz njihove marljive ruke i zvonku pjesmu obala se malo-pomalo pretvarala u kameno-pješčani tepih.
Slikarev izbor
Odlučio slikar naslikati četiri godišnja doba, a boje se na paleti posvađale. Čudne su ih želje obuzele. Bijela boja slikala bi proljeće, smećkasta, crvenkasta i žućkasta rado bi se šepirile po slici ljeta, zelena bi zalutala na jesenski krajolik, a zlatnožuta rado bi obojila snijeg na slici zime.
– Čemu svađa? Ja odabirem boje! Znam kakve koje godišnje doba voli. – Upre slikar kist u paletu i s osmijehom pojasni: – Proljeće voli zelenu boju livada i rijeka probuđenih iz zimskoga sna. Ljeto se rado druži s bojom mora, zlatnom bojom sunca i žita na poljima. Jesen uz fijuk vjetra luduje za žućkastosmeđim i crvenkastim nijansama lišća i plodova. Crnom i tamnoplavom bojom sa strašću dorađuje sivkastu boju neba i oblaka. Zima izbirljiva nije. Rado se naviruje kroz zaleđene prozore. Uz šalicu čaja uživa u blistavo bijeloj boji snijega i leda.
Iznenada, zelena boja bez pogovora smjestila se na sliku proljeća, a zlatnožuta razlila se po slici ljeta. Mješavina žućkaste i crvenkastosmeđe boje preplavila je sliku prirode ujesen, a bijela se šćućurila na zimski pejzaž. Svi zrače zadovoljstvom. Najviše slikar.
– Budući da dolazi ljeto, najviše ću upotrijebiti nijanse plave, zelene i žute boje – odluči.
To ipak nije glasno izgovorio da se ostale boje ne naljute.
O autorici: Nada Mihoković-Kumrić rođena je 23. 6. 1951. u Novigradu Podravskom.
Nakon završene gimnazije u Koprivnici diplomirala je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu, a magistrirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kao učenica osnovne škole i gimnazije surađivala je na radiju u emisiji Stigla je pošta i u dječjim listovima (Male novine, Kekec i Plavi vjesnik). Prozu za djecu, mladež i odrasle objavljuje od 1984. na radiju (Priča za laku noć, Priča za male i velike), u dječjim listovima (Radost, Modra lasta, Smib, Prvi izbor, Cvitak, Vesela sveska, Šalji dalje), tjednicima (Vikend i Arena), u časopisima (Književnost i dijete, Nagnuća) i drugim publikacijama (Zaprešićki godišnjak, Ljetopis grada Velike Gorice, Turopoljska čitanka, Maturanti staroga kova VI, Naš dom, Kc-Fokus, Super Magnum). Zastupljena je u nekoliko zajedničkih knjiga, čitanki i zbornika. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.
Nagrađena je drugom nagradom za dječju priču na natječaju Vesele sveske 1988. godine, trećom nagradom za igrokaz na natječaju Modre laste, također 1988., prvom nagradom za kratku priču na Književnom natječaju radnika 1986. i 1987. godine, trećom nagradom za kratku priču – satiru na Danima Slavka Kolara 2018. Prva knjiga Lastin rep dobila je nagradu „Mato Lovrak” za najbolji dječji romanu 1995. (do sada 5 izdanja). Godine 1996. objavila je zbirku pripovjedaka za mladež Mjesto pod suncem, 1997. roman za mladež Mrazovac (do sada 2 izdanja), 1998. roman za djecu Tko vjeruje u rode još (do sada 5 izdanja), 2001. roman za odrasle Prilagođeni, 2002. roman za odrasle (i) mlade Vjetar kroz kosu, 2006. zbirku priča za djecu Vrijeme je, 2008. roman za mladež Rep, ali ne lastin (nastavak romana Lastin rep), 2009. zbirku priča za mladež Uvijek nada, 2011. zbirku priča za djecu Kroz staklene oči, a 2015. zbirku priča za male (i) velike Imaš izbor, 2017. roman za mladež I onda se ponovo zaljubila, nagrađen nagradom „Neretvanska maslina“ 2018. Iste godine objavljuje i zbirku osvrta i ogleda Čitateljsko oko, a 2019. zbirku osvrta i zapisa o pisanju Spisateljsko oko i slikovnicu Što mrak i strah imaju s brojkama i slovima. Godine 2020. izlazi Igra zalazećeg sunca, zbirka priča za odrasle, a 2021. Lađa od srca, zbirka priča za djecu.
Roman Prilagođeni preveden je na engleski jezik pod naslovom Adjusted, a prema tom romanu Jacques Houdek skladao je istoimenu pjesmu, također na engleskom.
Od godine 2005. romani Lastin rep i Tko vjeruje u rode još, izlaze izmijenjeni i redizajnirani, kao i roman Mrazovac 2006. godine.
Romani Prilagođeni i Vjetar kroz kosu objavljeni su u digitalnom izdanju 2016.
Živi u Velikoj Gorici.
Kontakt: mihokovic.nada@gmail.com
