OSA M79
Ovu priču nosim u mislima skoro trideset godina. Nije lijepa ni vesela i zbog toga bih je rado ostavio u prošlosti i zaboravio za sva vremena. Ali ne mogu, niti ću to moći do kraja života. Zato je prepisujem iz sjećanja na papir i nudim svima koji su spremni pamtiti njezin sadržaj skupa s piscem.
Priča datira iz vremena rata u Bosni i Hercegovini koji je trajao od proljeća 1992. do kraja 1995. godine. Mjesto događanja je Sarajevo, grad koji je cijelo to vrijeme bio pod opsadom velikosrpske soldateske i njezinih pomagača, poznatih pod međunarodnim imenom „psi rata“. Bili su to uglavnom osposobljeni dobrovoljci i plaćeni snajperisti iz drugih zemalja koji su imali krvoločna gnijezda u pojedinim dijelovima grada iz kojih su svakodnevno ranjavali ili ubijali nedužne građane radi sijanja straha i panike te ograničavanja kretanja gradskim ulicama.
Radnja priče odvijala se 5. maja 1992. u sarajevskom Olimpijskom naselju Mojmilo. Tog sunčanog majskog dana dogodile su se dvije užasne stvari koje su uzajamno i uzročno-posljedično povezane. Tako je to uvijek kada zlo padne na plodno tlo i raširi svoje otrovno korijenje, grane i plodove na sve strane prostora koji je omeđen ljudskim ludilom. Rat još nije bio započeo u punom smislu te riječi, ali su brojni oružani incidenti ukazivali na njegovu opaku prisutnost. Granatiranja grada, rušenje i paljenje zgrada kao i ranjavanje i ubijanje ljudi bile su svakodnevne grozomorne pojave. Nizale su se pred našim očima i izazivale u isto vrijeme jezu, ali i varljivu nadu da će zlo stati, a njegovi vinovnici shvatiti da se aveti porušenog Vukovara ne smiju ponoviti u srcu i na tijelu Bosne i Hercegovine. No, divljačka ljudska narav, mentalna uskoća, pohlepa i prokletstvo ne izvlače pouke iz loših iskustava i spremne su za manji komad zemlje razoriti cijelu državu.
Tog nesretnog utorka u ranim prijepodnevnim satima pripadnici teritorijalne odbrane, koju su činili samoorganizirani dobrovoljci, izveli su akciju oduzimanja oružja od lovca za koga se sumnjalo da vrši dojave srpskim snagama smještenim u susjednom naselju Nedžarići. Cilj akcije je bio; privođenje vinovnika potencijalne opasnosti i oduzimanje oružja kojim je raspolagao. Izvođači su očekivali da će sumnjivac dobrovoljno predati oružje i odgovoriti na pitanje ‘je li dojavljivač agresorima, ili nije?’ Kad su došli pred njegov stan u Olimpijskoj ulici, pozvali su ga da otvori vrata i omogući im ulazak radi izvršenja zadatka.
Teško je reći šta se sve događalo iza zatvorenih vrata i kako je postupio osumnjičeni i sumnjičavi komšija. Tek, iz priče pojedinih pripadnika TO, može se razabrati kako se iz stana navodno čulo repetiranje oružja, a onda je odjeknuo rafal iz automata. Nije to bio rafal osumnjičenog, već uplašenog teritorijalca koji je kroz vrata sasuo više metaka u potencijalnu opasnost s druge strane brave. Akcija je time bila okončana, a raspoloživo oružje koje je zatečeno u stanu, oduzeto od mrtvog lovca. Da li je isti bio dojavljivač agresorskoj strani nije se više moglo saznati, ali su sumnje ostale visiti u zraku. Po jednima njih nije ni bilo, a po drugima – čovjek je stradao na pravdi boga. Šta je u svemu istina, a šta nije, neće se saznati do sudnjega dana. Jednako tako, neće se saznati ni je li se lovac sam ubio, jer su poslije neki čak i to tvrdili.
Ta, za jedne uspjela a za druge krajnje problematična i loše izvedena akcija, otvorila je pandorinu kutiju našega naselja i stvorila pretpostavke za ono što će se desiti u kasnim popodnevnim satima. A to što se desilo pred početak večernjeg televizijskog dnevnika moglo je biti kobno za desetak ljudi koji su se nalazili ispred našega ulaza na broju 31. Među njima i moju porodicu te dvije porodice susjeda koje su se u to vrijeme nalazile u našem stanu.
Zbog cjelodnevnog pucanja u južnom dijelu grada, prije početka televizijskog dnevnika premjestio sam televizor u hodnik i zatražio od kćeri Marije i Ivane te njihove starije drugarice Sanele, koje su sjedile na kauču u dnevnoj sobi, da se premjeste u spavaću sobu koja se nalazila u zapadnom dijelu zgrade i bila je zaklonjenija od direktne paljbe neprijateljskih oružja. Djeca su prihvatila moj prijedlog, ali su tražila da ponesu akvarij u kome su se nalazile male kornjače. Rekle su mi da su te egzotične životinjice bile toliko uznemirene pucnjavom, da su pokušavale izaći iz akvarija. Odbio sam taj prijedlog i nastavio namještati televizor u uskom prostoru hodnika u kome se nalazio susjed Nikola sa slijepom majkom. Supruga Ivka je za to vrijeme za sve nas pripremala kavu u kuhinji, gdje su sjedili Sanelini roditelji Mirsad i Fatima. Nekoliko minuta potrošio sam tražeći sliku i kanal na kome se emitirao večernji dnevnik.
I baš u trenutku kad se začuo glas voditelja dnevnika, kao grom iz vedrog neba odjeknuo je stravičan prasak i snažna detonacija koja je u paramparčad raznijela stakla na sobnim vratima koja su vodila u hodnik i kuhinja. Istoga časa dim i barutna prašina ispunili su prostorije stana tako da se gotovo ništa nije vidjelo. U tom trenutku jedino što mi je palo na pamet bila su djeca. Odgurnuo sam slupana vrata i uletio u dnevnu sobu izgovarajući riječi ‘gdje su djeca’? Od guste prašine i dima nisam u prvi mah ništa vidio pa sam krenuo prema kuhinji, gdje me dočekala preneražena Ivka. Tresla se od straha dok je govorila: ‘djeca su u spavaćoj sobi, s kornjačama’. Tog trenutka težak kamen pao mi je sa srca. Otrčao sam do spavaće sobe i uvjerio se da su djeca na sigurnom. Sjedile su na krevetu i držale se za ruke. Ne sjećam se jesu li plakale ili ih je samo obuzeo strah.
Pošto sam utvrdio da su djeca dobro, vratio sam se u hodnik i otvorio ulazna vrata. U haustoru se nalazila nekoliko muškaraca koji su otresali prašinu sa odjeće. Bili su to susjedi koji su se zatekli pred ulazom prije ispaljenja rakete. Oni su mi ispričali kako su vidjeli srpskog vojnika, koji je iz ručnog bacača iza zida novog doma zdravlja, ispalio raketu prema našoj zgradi. U tom trenutku pojurili su u haustor, ali su se zaglavili na vratima i popadali na ulaznom stepeništu. To im je spasilo živote jer je raketa probila i drugi zid od armiranog betona i rasprsnula se u haustoru. Da su ušli u haustor, dočekali bi ih geleri i komadi usitnjenom betona od kojih bi neki od njih smrtno stradali, a drugi bi bili ranjeni. Ovako, ispalo je da ih je spasilo padanje na stepeništu koje je bilo rezultat puke slučajnosti.
Slična slučajnost spasila je moju porodicu i susjede koji su se nalazili u našem stanu. Da smo se mi nalazili u dnevnoj sobi, gdje smo obično sjedili s gostima, stradali bi od gelera i komada betona od vanjskog zida, koji su se rasprsnuli po toj prostoriji. I što je još gore, da su djeca ostala u toj sobi, zla sudbina zadesila bi njih. Ovako, sve se završilo po onoj dobro poznatoj narodnoj uzrečici ‘sreća u nesreći’. Ili po Riplijevoj šokantnoj stvarnosti uokvirenoj riječima: ‘vjerovali ili ne’.
I danas sam uvjeren da je raketa ispaljena prema grupi susjeda u znak odmazde za ubijenog lovca. Raketaš, na sreću, nije bio dobro uvježban pa je cilj promašio za nekoliko metara, pogodivši zid naše spavaće sobe u kojoj se u tom trenutku nije nalazio nitko od devet osoba koje su se zatekle u dvosobnom stanu. Za odrađeni posao toga dana nije zaslužio pohvale svojih pretpostavljenih, koje se daju za uspješno obavljeno ratno gađanje sa smrtnim posljedicama.
Sa iste pozicije tog 5.5.92. ispaljene su, koliko se sjećam, dvije rakete. Jedna je pogodila vanjski zid balkona na susjednom ulazu, a druga naš stan. Raketiranje je izvršeno ručnim bacačem ‘M79 osa’, kalibra 90 mm. To se oružje koristi za uništavanje tenkova, jer probija čelik debljine 400 mm. Zato nije čudno da je raketa probila dva zida od betona armiranog dvostrukim mrežama i završila na trećem zidu u haustoru.
Kad sam, zajedno sa susjedom Mirsadom utvrdio da smo svi živi i zdravi, sišli smo zajedno sa ostalim stanarima našeg ulaza u podrume koji su se većim dijelom nalazili pod zemljom. Naš podrum je bio najveći i u njega se smjestilo više osoba. Ostali su se rasporedili u zajedničke podrumske prostorije u koje se moglo smjestiti pedesetak ljudi. Tako smo proveli dio prve noći nakon raketiranja naše zgrade u Olimpijskoj ulici.
Nakon silaska u podrum, više puta sam se vraćao u stan da donesem potrebne stvari ženi i djeci. Pri svakom ulasku u devastiranu dnevnu sobu koja je bila u totalnom neredu, vraćale su mi se crne misli o tome kako smo tog kobnog petog maja mogli izgubiti djecu i nastradati zajedno sa susjedima. Pod teretom tih misli svaki put sam otpijao veći gutljaj iz tek otvorene boce viskija ‘balantajn’ da isperem prašinu iz sasušenog grla koja se nakupila nakon eksplozije rakete. I da odagnam crne misli o tragediji koja nas je mogla zadesiti da se u majsko predvečerje nisu poklopile sretne zvijezde iznad Olimpijskog sela na Mojmilu. Kad sam posljednji put došao po stvari, iza mene je ostala prazna boca. Ostala je i svjetlost dana, jer je uskoro u mojoj glavi zavladala tama.
Šta se sve dalje događalo te noći i kako sam, nakon raketnog preživio alkoholni udar, narednog dana ispričala mi je Ivka. Iako to nije tema ove priče, ipak je važno za njen sadržaj. Jer, da je viski dovršio ono što započeo srpski raketaš, ove priče kao ni njenog pisca danas ne bi bilo. Završio bi na koševskom groblju kako su tih dana i godina završavale direktne i indirektne žrtve rata. A bilo ih je u Sarajevu gotovo 12000, od čega oko 1600 djece.
Nakon zadnjeg odlaska u stan, po Ivkinom kazivanju legao sam na kauč koji se nalazio u uglu podruma i izgubio svijest. Svi su pomislili da sam doživio moždani ili srčani udar. Odmah su pozvali susjeda medicinara Mirka koji je je primijenio svoje medicinsko znanje i pokušao me reanimirati. Nakon duže reanimacije Mirko je zaključio da sam mortus pijan i da mi je puls pao ispod donje granice života. Čak je ocijenio da se neću izvući, jer šok od detonacije rakete i velika količina ispijenog pića u kratkom vremenu, zagušili su srce koje je sve slabije otkucavalo.
Svjesna teške situacije, Ivka je otišla do stana i nazvala telefonom naše kućne prijatelje liječnike, Višnju i Dragana Kenjića. Oni su joj dali instrukcije o postupanju u takvim situacijama, koje su mi donekle stabilizirale puls. Otvorili su sve prozore na podrumskim hodnicima i omogućili dotok svježeg zraka koji mi je nedostajao. Masirali su me, stavljali hladne obloge na čelo, davali umjetno disanje kad bi se slabije osjetio rad srca i zalijevali me vodom kao uvenulu voćku. Susjeda Persa odvela je našu djecu u svoj stan i pozvala medicinskog tehničara čiji se stan nalazio iznad našeg. On je radio u psihijatrijskoj bolnici u Jagomiru i znao je kako se u takvim slučajevima postupa sa pijanim pacijentima. Za prvu pomoć ubrizgao mi je injekciju koja je ublažila negativne učinke alkohola. Nakon toga spavao sam do zore kad sam se probudio mamuran i stabilan na nogama kao tanka biljka na vjetru. Glava mi je bila kao ‘cocin’ bubanj, lice blijedo i ispijeno, a podočnjaci poput suhih smokvi.
Ivka je znala za moja stanja u kojima se nakon težeg opijanja nisam ničega sjećao. Ali ta stanja ranije nisu bila pojačana detonacijama rakete u vlastitom domu. Bila su to pijanstva koja su praćena pjesmom i veseljem, a ne strahom i šokom kakvog smo doživjeli prethodne večeri. Zato je u prvi mah više vjerovala Mirkovoj procjeni da se neću izvući, nego Draganovoj da sam ‘jači od rakije i svakog zla’ i da će se sve dobro završiti.
A bilo je tako kako je rekao moj prijatelj, meštar medicine Dragan Kenjić, koji je nažalost umro prije desetak godina. U njegovom društvu napio sam se više puta i, osim mamurluka, ništa mi se drugo nije desilo. Tako je bilo i tog majskog dana. Od ranog jutra bauljao sam po stanu čisteći sobu od betona, stakla i prašine. Usput sam sakupljao dijelove uništenog gramofona, magnetofona i kasetofona koji su se našli na putanji ‘ose M79’. Sakupljao sam i polomljene dijelove namještaja, odvajao oštećene knjige sa polica regala i odjeću koju su iskasapili geleri i komadi betona. Cijeli dan sam to radio a da nisam kruha okusio, jer mi se nije ništa jelo ni pilo. Tek predvečer sam na silu pojeo pileću juhu koju je Ivka skuhala za ručak.
Za vrijeme čišćenja pokupio sam sve gelere i krilce rakete i taj opasni materijal čuvam i danas kao relikvije u kućnoj biblioteci. Uz njih i desetak probušenih knjiga koje su se našle na raketnom putu. Te su relikvije u predvečerje 5.5.92. u sarajevskoj Olimpijskoj ulici, u prizemnom stanu na broju 31/1 bile toliko milosrdne da su pogodile knjige, odjeću i stvari, ali su poštedjeli stanare i njihove susjede. Hvala im na tome i neka što duže traju skupa s knjigama i sačuvanim stvarima.
Ivo Mijo Andrić
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Objavio je više od 50 knjiga poezije, proze, drama, aforizama, epigrama, eseja i književnih prikaza, te više knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, arapski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. Među ostalim priznanjima, dobitnik je i međunarodnog priznanja “Naji Naman” za ukupan književni rad i doprinos, koje se dodjeljuje u Libanonu.