Živjeti
Po otiscima mojih stopala u pijesku
prepoznaj put kojim sam pošao i otišao.
Ali moram da ti priznam,
nekada sam i letio ili barem skakao.
Znaš da me bilo posvuda.
Život za mene nikada nije bio puka linija
kojom moram da se krećem.
Uvijek su me živcirali putokazi i obvezni smjerovi.
Život nije čisti pravac, prije vijugava cesta
ili još bolje kamenje na rijeci
pa moraš na svaki da skočiš da rijeku preskočiš.
Pravac je za dosadne, za one bez mašte.
Zar te nikad nije zanimalo
što bi bilo da makar malo – skreneš?
Da barem pomirišiš ružu pokraj puta
ili zađeš pod usputnu krošnju drveta?
Znaš da me bilo svuda
– u najdubljim ponorima tuge
i najvišim vrhovima sreće.
Kockao sam se sa životom i padao s kišom
i zato mogu da pričam kako treba da se živi,
a to nikako nije – to nikako nije preživljavanje,
utapanje u moru obveza, uvjeta i nameta,
u svijetu koji je izgradio netko drugi za tebe.
Ne vodi njihov život,
Ne živi njihove snove.
Dozvoli da te vodi
silina emocija što plamti u tebi.
Dozvoli si, ponovno,
Da zalutaš u neke nove svjetove,
U neke nove priče
I da obojiš život bojama svojeg bića.
Josipa Klepač i Dejan Bosanac