MIND GAMES

0
1500
Foto: Pixabay

MIND GAMES

 

Napustio sam grad u kojem nisam ni bio, ali sam ga vidio na nekoj slici i svidio mi se kao i njegovi stanovnici i fontane, danju bježi, a noću se skriva, daleko od mene, istina je živa taj grad plovi, a lovi se na vreće, u njemu vjetar puše, u njemu se krade i piše, i nitko ne zna kako se tamo živi sve dok se ne dođe i vidi, dakle, osjeti njegov miris, okus i glad. I bio sam tamo i vidio sve znamenitosti, i nakon toga pitao, kako se zove ovo mjesto. I svi su me pogledali zbunjeno. U ruci sam držao sladoled i pušio cigaretu. Na nebu je bilo puno oblaka, na svemu je svijeta bilo malo, a puno, u zemlji viče poseban soj, radi se od jutra do mraka, u tom gradu, na krajnjem jugu zemlje. Dugo nisam bio tamo, jer me razdvaja vrijeme, za put bi mi trebalo nekoliko sati, a za to nemam volje ni benzina. Dok cesta je bila suha i prašina po njoj drhti, iznad stijena vrh i nebo, spušta se milina, nestaje posljednji i dolazi mu prvi. Prešao ga za krug cijeli, pa mu veli; postoji grad, ali ne velik, nego taman za broj mojih cipela umnožen brojem koraka, cijeli svijet se veseli, a ja tugu krijem. Igra se riječi, igra se bez pravila, onda to nije igra već zabava, značenja čija su nejasna dok vozim u to neko mjesto na jugu, uz prugu vidi se polje i dva ratara vela. Pružaju mi ruku, rijeka se napne, voda se spušta, ljepota, divota, i ne znaju mi reći: slika grada je već bila u novinama, a most se gradi dugo i teško. Pale su vreće prosulo se deblo, bilo je štete, sve u svemu nije mi krivo, želje su puste, sada mašta mi struji, ali kao stvarnost neka i ja se toga bojim, jer lijeka nema, ne vidim ga cijela ne znam mu svojstva, iz grada su ga donijela djeca kad smo bili mali, zatim smo trčali po livadama i pokazivali skrivena mjesta. Brza je to rijeka, ne vidiš mu potok, još poneka zvijezda vidi se na nebu, još se širi miris drva ispod skala, miriše plaža, udari stijene, dva vremena se bore za treće, ispod mene stoji tlo, brzo idem kao i stvor svaki, koji kaže: Ima jedan grad koji sam upravo napustio, u njemu nema gotovo ničeg, ja sam zalutao, istrošena je i tema, i njen predmetni sloj, ideologija nema više, ali nisam siguran. Iako je to bio samo osjećaj koji se gubi, bilo je vrijedno živjeti s tim ostatkom sreće i strasti, koja se raspala u dvije tisuće bolesnih dana i još se spušta, do samog dna, i bojim se da ne potone zauvijek.

 

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here