Knjiga Lađa od srca zbirka je kratkih priča Nade Mihoković-Kumrić. U nastavku donosimo dva osvrta i na kraju tri priče. Ilustrator knjige i naslovnice je Igor Bojan Vilagoš.
Prvi osvrt piše prof. emer. Stjepan Hranjec
U srcu srce
Suvremenu hrvatsku dječju spisateljicu Nadu Mihoković-Kumrić šire čitateljstvo najviše percipira kao vrsnu autoricu romana namijenjenih djeci, od mlađe osnovnoškolske dobe do tinejdžerske. Međutim, jednako tako ona je ostvarila nekoliko zapaženih zbirki dječjih priča (Mjesto pod suncem, 1996.; Vrijeme je, 2006.; Uvijek nada, 2009.; Kroz staklene oči, 2011.).
Kad god govorimo o tekstovima književnosti što je namijenjena djeci, uvijek postavljamo pitanje njene primjerenosti, u skladu s teorijom recepcije. Jednako sadržajne koliko i formativne. Kratka dječja priča, priča u dahu, prozni krokiji svakako spadaju među najprikladnije forme koje mogu i izazvati i zadržati dječju pozornost. Te je činjenice i te kako svjesna N. Mihoković-Kumrić te nam je rukopisom kratkih dječjih priča Lađa od srca ponudila upravo takve, vrlo privlačne prozne ministrukture.
Zbirka je dvodijelna. U prvim pričama, objedinjenim naslovom kao i čitav rukopis, dakle Lađa od srca, autorica je uvrstila priče koje objedinjuje – ljubav. Naslovi pojedinih mini-priča to potvrđuju: „Album srca“, „Mirisava ljubav“, „Zubata ljubav“, „Zaljubili se u rujnu“… Pored ljubavnih dogodovština, pri čemu autorica obilato poseže za antropomorfizacijama (te su „glavni likovi“ kišobran, oko, olovka…), N.Mihoković-Kumrić ljubav zamišlja i šire, kao ljubav prema zemlji, prirodi a tad ne zaboravlja pouku, recimo: „Posljednji je trenutak da Priroda i ljudi počnu govoriti istim jezikom. Inače će stradati i Zemlja i ljudi“.
Drugu cjelinu naslovila je „Raspričani kalendar“; priče veže uz mijene u prirodi pa bi u tom djelu povezni pojam bila – ekologija. Naslovi u ovoj cjelini vrlo su signikifantni:, „Jesenski rastanak“, „Zvonka je znala što želi za Božić“, „Novogodišnja proslava“, „Šapat proljeću“, , „Bila jedna maslina“, „Kad prijatelj iznevjeri“, „Morska ekopriča“…Polazište autoričino u izboru fabule, osobito u zadnje dvije priče, jest – Zemlja je probušena, prokopana, dakle ranjena, smeće u moru pliva među morskim svijetom pa tad preostaje jedino pronalaženje ljepota u prirodi.
Općenito, za sve ove priče moguće je formulirati ova skupna obilježja.
1.N. Mihoković-Kumrić odlučila se za kratku formu, u kojoj je antropomorfizacija, to jest nalaženje ljepote u (malim) stvarima osnovno polazište. Time ostvaruje model „nove bajkovitosti“, onaj što su ga na najbolji način reprezentirale Sunčana Škrinjarić i Nada Iveljić.
- U tim cjelinama potvrdila je dar nalaženja ljepote u malom, sitnom, u malim igrama prirode, što je nedvojbeno vrlo motivirajuća gesta za maloga čitatelja.
- Priče, osobito iz drugoga dijela, vrlo primjenljive za „kalendarski“ pristup u nastavi upravo svježim, originalnim zamislima; njima uspješno dokida stereotip u takvim motivskim cjelinama u osnovnoškolskim čitankama.
- Napokon, one se, priče, odlikuju vrlo jasnom fabulom, preglednom rečenicom i obilatim dijalozima što su sve valjane recepcijske pretpostavke. Nema dvojbe da će takve, male cjeline, pričice u dahu, naći zahvalne čitatelje među mlađim osnovnoškolcima.
U Čakovcu, 18. rujna 2019.
Drugi osvrt piše Božidar Prosenjak
PRAVA LJUBAV JE SRCE KOJE KUCA I ZA DRUGOGA
Nakon što je napisala i objavila lijep broj romana i priča za odrasle i za mlade, za koje je primila vrijedna priznanja, stekla nezaobilazno književno ime te izborila mjesto na lektirnim popisima za osnovnu školu, Nada Mihoković-Kumrić, sasvim prirodno, poželjela je odgovoriti na potrebu da dio svojega stvaralaštva namijeni i djeci mlađega uzrasta.
Odstupiti od ustaljenih i provjerenih putova uvijek je izazov koji sobom nosi nelagodu i svima poznato pitanje: „Hoću li uspjeti?” Pred istim se izazovom našla i ova autorica. Tim više jer je Nada Mihoković-Kumrić podigla dosta visoko vrijednosnu ljestvicu svojih djela te ni u jednom od novih izdanja do sada nije sebi dopustila ni pomisao da bi je olabavila, a kamoli spustila. Upravo je zajednička značajka svih njezinih djela stabilnost dostignute razine pisanja, pa se čitatelj koji poznaje njezino djelo u pravilu neće razočarati posegne li za bilo kojim od njezinih naslova. To je svakako, uz posjedovanje dara za pisanje, rezultat upornoga i napornoga književnog rada s jedne strane, ali i pozitivnoga životnogiskustva u obitelji, na poslu i u pisanju, te ustrajnoga cjeloživotnog obrazovanja.
Imamo li na umu da u pogledu vrednovanja knjiga za djecu i odrasle postoji samo jedan kriterij – dobra i loša književna djela – te da dobre priče iz slikovnica ostavljaju jednako snažan i trajan pečat u građevini našeg unutarnjeg života baš kao i najpoznatija, tzv. ozbiljna književna djela, postaje jasno kako pisanje za djecu stavlja pred pisca jednako težak i ozbiljan posao te jednaku odgovornost kao i djela za odrasle. Tim više što pisac za djecu ima još sužene mogućnosti, dva važna ograničenja: mora izabrati temu i služiti se jezikom koji mali čitatelj razumije.
Dakle, Nada Mihoković-Kumrić uputila se u polje kojim je prije nje ostavilo traga već tisuće ozbiljnih pisaca s namjerom da dječju dušu oplemene novim vrijednostima i znanjima, ali i šarlatana koji su nastojali u tom polju samo što jeftinije omastiti svoj lakomi brk.
Eto, kad smo to utvrdili, pogledajmo što nam nude kratke priče ove autorice, odnosno što se krije iza naslova Znali su što žele. Zbirka je podijeljena u dva poglavlja – Lađa od srca i Raspričani kalendar – u svakom po dvanaest priča.
Shvatimo li svaki od tih naslova kao metaforu, ili još bolje kao zagonetku, onda bi objašnjenje ili rješenje prve bilo otprilike: „Životno putovanje puno ljubavi”, a druge „Godišnja doba govore čitatelju sama o sebi”, s tim da je na kraju drugog poglavlja pridodano i nekoliko neizostavnih, ovoj spisateljici posebno dragih, ali i važnih ekoloških tema. Kad to znamo, kad nam je manje-više jasno što naslovi znače, zašto nam trebaju metafore?… Jednako kao što sebe odijevamo u lijepu odjeću ili kao što unutrašnjost svojih kuća ukrašavamo lijepim i udobnim namještajem, a zidove lijepim slikama i ukrasima, tako su metafore književni ukrasi kojima uljepšavamo svoj govor. Zato se književnost u staro vrijeme i zvala les belles artes (lijepa književnost ili lijepa umjetnost). Drugim riječima, bila je povezana s ljepotom. Kasnije su pisci tomu popustili pa su pisali o istini tvrdeći da je istina uvijek lijepa i korisna, čak i kad prikazuje ružnu stvarnost. Njima se može dopustiti da su u pravu i kad nisu. I na kraju, pojavili su se i pisci koji opisuju isključivo vrlo ružne stvari da bi čitatelja navezali i pružili mu samo zabranjeni užitak, ali oni nisu vrijedni spomena. Zaboravit će ih, hvala Bogu, već sutrašnji dan, a kamoli stoljeća. Ili će ih se ljudi sjećati još samo kao što se sjećaju mrskih diktatora, masovnih ubojica, velikih zala i nesreća. Eto, kako se, polazeći od jedne dječje priče, može otići daleko. Ali čitajući ove retke, lako ćemo naučiti još nešto. Ima ljudi koji će se s nama složiti i koji neće. Uf, a kako onda znati što je zaista pravo i dobro, a što nije? Ili ćemo dati za pravo onima koji tvrde kako u svemu ima pomalo dobra i pomalo zla, pa je zapravo sve što nam nudi književnost, a s njom i život, samo neka nejasna mutež? Dakle, kako izaći iz ove podlosti, koja nije ništa drugo nego zamka za naivne, a još više za nedoučene? Možda za početak ne bi bilo loše razumjeti ovo: istina i dobro uvijek traže put da dođu na svjetlo dana, na vidjelo, da se pokažu, da se otkriju, a prijevara, laž, zlo i podvale sakrivaju se, zavijaju u neke tobože korisne, mudre i velike tajne, a zapravočitatelja vuku za nos nudeći mu kratkotrajni užitak iza kojega duša ostaje prazna. I još nešto, da bismo postigli neko dobro, treba to htjeti, barem mrvicu. Bez toga nikad se nikakvo dobro na svijetu nije dogodilo. I opet, ne gurka li nas ta misao prema pitanju zašto su nastale ove priče? Postoje li zaista ljudi koji žele poboljšati svijet, makar malo, barem za jednu mrvicu, a žele i nas nagovoriti da im se u tome pridružimo? Spada li i autorica ove knjige među takve ljude? Pa pogledajmo!
Prvo poglavlje kratkih priča u ovoj knjizi otvara nam vrata u svijet dječjih ljubavi, patnja i radosti koje ljubav i najmanjima donosi, jednako kao i velikima. Iako bi bilo najbolje poslušati one starije koji kažu „sve u svoje vrijeme”, ipak i najmlađa srca zatitraju od ljubavi, imaju svoje čežnje i svoje snove s kojima se nije uvijek lako nositi.Jer srcu nije lako zapovijedati. A bez ljubavi ni djeca ne mogu živjeti. Možda bismo u obranu tih malih mogli reći da i u najranijem dobu svatko od nas želi biti zapažen, priznat i poštovan, a ljubav je na to najbolji odgovor. Svatko to zna. Upravo ljubav uči nas razlikovati dobro od lošega, pa nam i ljubavne rane koje nastaju u dječjim promašajima mogu biti škola za kasniji život. Male rane lakše je liječiti nego velike. Zato bi uz dijete uvijek trebali stajati majka i otac, braća, sestre i prijatelji, bake i djedovi, da napune mala srca kad se osjete praznima, da iscijele krila koja nisu u stanju poletjeti. Baš zato, u izvornoj promisli Stvoritelja, ni jedno se dijete ne rađa samo, s njim se rađaju i otac i mati. Samo slijepi to ne vide. Zato je to, nemojmo zaboraviti, uvijek trostruki rođendan. Poseban dan za velike i male.
Naravno, ljubav se najbolje uči u igri, u školskoj klupi, čitanjem knjiga i gledanjem filmova, u sportu, u poslu i u drugim aktivnostima. Jer neki ljudi od djetinjstva do smrti nose tešku vreću svoje sebičnosti i ne znaju je ispustiti. Teški su i sebi i drugima. Zato su i ove priče Nade Mihoković-Kumrić škola za najmlađe, ali i one veće, koji su vlak ljubavi propustili i čekaju novu priliku. Ali još nešto, škola se ljubavi uči i u odnosu čovjeka i prirode. I tu je bez ljubavi sve pusto i prazno. Zato je dobro što u ovim pričama i priroda ima svoje mjesto. U ovom „igrokazu” i ona ima svoju ulogu i govori, pa djeca uče iz prve ruke o sebi, o svom okruženju, o velikoj kući u kojoj svi mi živimo, a zove se Zemlja. I Zemlja čezne za našom ljubavi. Zemlja nam svakoga dana iznova piše ljubavna pisma i daruje nam besplatno toliko darova da ih često ne znamo dovoljno cijeniti.
Na sve to podsjeća nas ova autorica u svim svojim knjigama, a osobito u ovoj, namijenjenoj malim čitateljima.
I na kraju podsjetimo da se u svakoj dobroj knjizi odvija borba između dobra i zla. Baš kao i u svakom ljudskom srcu. I dok srce kuca, sve u nama živi. A knjige nas uče i više, kako je lijepo kad naše srce kuca i za drugoga. E to je onda prava ljubav!
Na djeci je da je potraže i u ovim pričama.
U Velikoj Gorici 8. kolovoza 2019.
U nastavku prenosimo tri priče iz knjige.
Djevojčica plavih očiju
Svi su poznavali Brunu, djevojčicu plavih očiju. Te plave oči uvijek su bile ozbiljne, ali i radoznale. S posebnim zanosom čitale su knjige koje je Bruna rado posuđivala u knjižnici.
Jednoga dana njezino lijevo oko iz sve snage bubne desno oko:
– Čuj, meni je ovakvoga života dosta! Brunu zanimaju samo čudni znakovi s točkicama i kvačicama u knjigama. Dosadno je neprestano buljiti u njih! Radije bih gledala u Nikoline oči, nego u nekakve crtice i zareze.
– Ja u Ivanove! Ljepše su i zaljubljenije! – usprotivi se desno oko.
– Tako dakle! Gledala bi u Ivanove oči bez moje dozvole?! – naljuti se lijevo oko.
– Kao i ti u Nikoline?! – brani se desno oko.
– Ali, kažem ti, Nikoline su… – zausti lijevo oko.
– I što sada?! – prekine ga desno oko. – Meni su ljepše Ivanove, tebi Nikoline?! – Zašuti na trenutak, a onda će miroljubivo: – Možemo li se uopće složiti?
– Prepirete se bez veze! – javi se iznenada Bruna. – Ne sviđa mi se ni jedan od te dvojice.
– Neee?! – zaprepašteno će oba oka.
– Ne! Ja čekam princa o kojem govore ti, za vas čudni, znakovi u knjigama koje čitam.
Brunina izjava oduševi lijevo i desno oko. Sami počnu tražiti
prinčev lik među riječima.
Album srca
Jednoga poslijepodneva Marina je zatekla baku nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija na stranicama albuma bila su zalijepljena srca svakojakih veličina, ispisana imenima. Začudila se jer nikad nije vidjela album sa srcima.
– Svako je srce u mojim mislima i slika meni drage osobe. – reče baka.
Unuku je zanimalo zašto su neka srca zašarana i precrtana.
– Podsjećaju me na ljude za koje sam željela da mi jako puno znače. No za njih kao da nisam postojala. Nisu me voljeli.
– A prelomljena i probodena srca, bako!?
– To su ljudi koji su me osvojili na prvi pogled. Bili su vrlo ljubazni prema meni. Poslije sam shvatila da nisu bili iskreni.
– Zašto je djedovo ime u najvećem srcu? – klikne unuka upirući prstom.
– Nakon vjenčanja moje srce dugo je bilo samo djedovo!
– Zašto više nije?! – u čudu će unuka.
Milujući unuku po kosi, baka okrene i sljedeću stranicu
albuma. Djevojčica ugleda jedno veliko srce, ali podijeljeno u
četiri dijela. Baka se nasmiješi i reče:
– Kako su godine prolazile, osim djeda, u mojem srcu nastanili su se tvoj tata, pa tvoja sestra i ti.
– Bako, a za koga čuvaš posljednju stranicu? – znatiželjno će
unuka jer je ta stranica bila prazna.
– Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom.
– Gdje su nestali moj tata i djed? – čudila se unuka.
– Tata se preselio u srce tvoje mame, a djed u srce anđela koji ga na nebu čuva od prošle godine.
Zubata ljubav
Iznenada, toga siječanjskog poslijepodneva, Sunce je provirilo na snježni proplanak. Ugleda Snješka Bjelića.
– Uuuu, koji stas! Baš mu dobro stoji crveni šešir! – divilo se Sunce. – A koji krasan mrkvasti nos ima!!!
Kako bi ga Snješko primijetio, Sunce je sve veselije žmirkalo i namigivalo između oblaka. No umjesto da mu se raduje, Snješko se snuždio i uozbiljio. Suncu se činilo da postaje sve tanji i kraći.
– Hej, Snježni, sviđaš mi se! – dovikne mu Sunce. – Zašto se smanjuješ?! Moja ljubav trebala bi te činiti većim.
Starica Zima iz duboke šume grozila se Suncu kažiprstom:
– Ne smiješ tako jako sjati! Kad mi od tebe u siječnju zasuze oči, dani su i rođaku Snješku odbrojeni.
– Ali ako ne sijam, njega ne vidim! – pojasni Sunce.
– Tvoj vatreni sjaj otopit će ga i pretvoriti u vodu.
– Otopit ću ga?! Što govoriš, Zimo?! Ja ga vooolim!
– Voooliš Snješka?! Ma, stopit ćeš ga sa zemljom, a meni narediti da se gubim!
Milujući Snješka sve toplijim pogledima, Sunce reče:
– Mazit ću ga i paziti zauvijek!
Snješko se nakrivio, otpala mu metlena ruka, oči mu se povukle u duplje i postao je nekako mrk i šupljikav.
– Snješko, Snješko, dragi moj Snješko! Zar si se razbolio!? Neizmjerno te volim! Moja će te ljubav izliječiti!
– Možeš ga izliječiti samo ako griješ zubatije! – tiho će starica Zima.
– Zubatije?! Zar i zubata ljubav grije?! – usklikne Sunce.
– Svaka ljubav grije! – šapne Zima.
Sunce zaljubljeno zatrepće očima i otpleše oko Snješka nekoliko krugova. Da pokaže koliko ga voli, čvrsto ga privuče k sebi i izljubi. Na tren zatvori oči. Kad se nakon nekoliko trenutaka ponovno osvrnulo oko sebe, stajalo je sasvim samo na proplanku.
