Ivane molimo vas da nam se za početak predstavite.
Rođen sam 1996. godine u Zagrebu. U Vukovaru živim. Knjige pišem oko 10 godina. Osim što pišem knjige ja ih također uređujem i lektoriram. Nemam nikakvog formalnog obrazovanja. Neke nebitne diplome sam imao, ne sjećam se više, ali to je sve odavno zapaljeno. Mislim da je sljedeća Nietzscheova rečenica imala na mene veliki utjecaj: „Izašao sam iz kuće učenjaka i za sobom zalupio vratima.” Ja sam samouk. Sve relevantno što znam, sam sam bio primoran naučiti.
Vi ste mladi pisac. Krenuli ste u spisateljske vode u ranoj dobi. Kako i zašto ste odlučili pisati knjige?
Moglo bi se reći da sam knjigama okružen čitavog života, ali sama potreba za pisanjem nastala je kad sam vidio odrasle ljude kako se žale da nikada nemaju slobodnog vremena jer po cijele dane moraju raditi. Imao sam tada 12 godina pa sam zaključio: „Ja sada imam mnogo slobodnog vremena. Iskoristit ću to slobodno vrijeme na stvaranje nečeg konstruktivnog pa ću kad odrastem valjda imati od tog neke koristi.” Danas, 10 godina kasnije, od knjiga živim. 10 godina se možda čini mnogo kako bi se izgradio jedan modus vivendi, ali sada imam 22 godine. Procesom kroz koji sam prošao ja sam zadovoljan.
Koliko ste knjiga dosad objavili i kojeg žanra?
Generalno gledano, autor sam epske fantastike i filozofskih romana, ali kako u svakom djelu pokušavam pristupiti pripovijesti na nekakav neisprobani način, često se nalazim u polju avangarde, zbog čega je nekada teško odrediti sa točnošću kakva žanrovski knjiga koju sam napisao jest. Dosad sam objavio četiri knjige, od kojih su tri otiskane a jedna još uvijek dostupna samo kao e-knjiga. Do kraja godine mi je u planu otiskati još dvije knjige, a imam i dvije još knjige za objaviti sljedeće godine.
Jedna od knjiga koju ste izdali 2018. godine je Samuel Gide. Možete nam reći nešto o tom romanu?
Samuel Gide je djelo koje je nastajalo tri godine. Počeo sam tu knjigu pisati sa 17 godina, ali nedugo nakon što sam ju započeo našao sam se u situaciji pisanja djela koje premda se može privesti kraju kroz par mjeseci, njemu uistinu kako bi ga se rafiniralo je potrebno pokloniti par godina. Neke ideje te knjige proizvod su mjeseci provedenih u razmišljanju. Teško je objasniti kako jedna rečenica, jedva pet-šest riječi neka ima, može biti stvarana toliko dugo. Samuel Gide je priča o propadanju čovjeka, kao i razinama tog propadanja. Reći išta više, s obzirom da knjiga ima tek 160 stranica, već bi nekome moglo knjigu pokvariti.
Vi ste ljubitelj fantastike. Da li je nešto utjecalo na vas da ste se okrenuli fantastici ili je to bio jednostavno poziv?
Epsku fantastiku pišem zato što u trenutku kad sam napisao ono što će postati prvom stranicom prve moje knjige nisam bio dovoljno zreo pisati ijedan drugi žanr. I tada su me interesirala ta polja koja mi danas obuzimaju pažnju, psihologija, teologija, filozofija… ali ja sam jednostavno bio književno preslab kako bih i ono malo ideja što sam imao mogao prebaciti na papir. Ali ni epska fantastika, uskoro sam otkrio, nije ništa manje vrijedna poštovanja jer ona je teška u drugačijim aspektima. Naime, slojevitost knjiga tog žanra i izuzetna fizička duljina nešto su može iznenaditi ma kakvog autora. Evo je kako rekoh prošlo deset godina otkako sam napisao prvu stranicu Ciklusa Crnih Knjiga, a on kao pripovijest još uvijek nije priveden kraju. Rekao bih da autor neke filozofske
knjige piše djelo koje će možda nešto naučiti čitatelja, ali autor epske fantastike piše djelo koje će nešto naučiti njega samoga, ako ništa drugo, makar kako biti strpljiv.
Imate ciklus knjiga koji ste nazvali ciklus „Crnih Knjiga“. Zašto ste ga nazvali baš tako i o kakvom ciklusu je riječ?
Ciklus Crnih Knjiga je tetralogija, dakle je to serija od četiri knjige. Neke od tih knjiga su zbog duljine tiskane u dva dijela, poput Morda Dur’agemskog. Knjige Ciklusa Crnih Knjiga su sljedeće: Enzolart, Mord Dur’agemski, Tame Hil’guma, Vrhunac. Kao i svaka epska fantastika, prestankom fizičkog opisivanja Ciklusa i započinjanjem opisivanja sadržaja, svaka jednostavnost prestaje. To je epska fantastika čija radnja prati tristotinjak likova kroz oko 5 tisuća godina povijesti u dvije zemlje i nekoliko slojeva stvarnosti. Tu imamo kraljevstva, ratove, čarobnjake, razne mitologije, nekoliko izmišljenih jezika i tomu slično. Gledano maksimalno sažeto, to je priča o svekolikosti koja je zaključila da je postojanje nužno perniciozno. Ali od nje se u jednom trenutku odvojio bog i stvorio svijet, zatim svoju djecu pa ljude na svijetu itd. Zbog toga je svekolikost u svijet poslala nekoliko
pojava da se reinkarniraju kroz tisuće godina sve do trenutka kada će se naći ujedinjeni i kao takvi se sukobiti sa bogovima i uništiti i njih i svijet. Mord Dur’agemski, recimo, jedna je od tih pojava. Što se tiče naziva ciklusa, možda je interesantno da mu je naziv nastao pukom slučajnošću. Hrbat Enzolarta u originalnom tisku bio je crne boje. Tada još nisam znao da ću upoznati Željka Matuška, čovjeka koji je oslikao čitavu moju bibliografiju, pa sam mislio da će sve knjige imati crni hrbat. Zbog tog sam nazvao seriju „Ciklus Crnih Knjiga”, što danas smatram velikom srećom jer takvi nazivi obično su već zauzeti.
O čemu se radi u knjigama Mord Dur’agemski 1 i 2?
Mord Dur’agemski je jedna knjiga podijeljena zbog duljine u dva dijela. Prvi je dio otiskan, ima 380 stranica, a drugi će biti otiskan kroz par mjeseci. Inače su oba dijela objavljena još prije nekoliko godina kao e-knjige jer je tisak dosta skup. Premda je u pitanju druga knjiga Ciklusa Crnih Knjiga i nastavak Enzolarta, to je jedina knjiga serije koja se može čitati bez poznavanja ostalih knjiga. Mord Dur’agemski je priča o životu i smrti Morda Dur’agemskog, čovjeka koji je osnovao zemlju Enzolart i koji je, kako sam ranije spomenuo, jedan od onih što su poslani od strane svekolikosti da unište svijet. U knjizi se te pojave nazivaju „Stvaraoci”. Stvaraoca ima sedam, i oni su odijeljeni jedni od drugih što vremenom, što prostorom. Oni ne znaju da su to što jesu niti znaju što trebaju činiti; oni se jednostavno rađaju, žive svoje živote i onda umiru. Tek kad dođe do pekulijarnog duha vremena, kad političke i ostale struje počnu teći drugačije, neki od Stvaraoca dolaze do spoznaje
toga što jesu i što moraju učiniti. Tu dakako također dolazi i suočavanje sa nečim što ne žele znati i što ustinu ne mogu niti razumjeti. Zbog tog sam Ciklus Crnih Knjiga u nekoliko navrata nazvao „filozofskom fantastikom”. Mnogo je vremena oduzelo racionaliziranje postupaka određenih likova. No, ovo je sve veoma rudimentarno objašnjeno. Najzad, nije jednostavno u par minuta prepričati radnju knjige koja je nastajala par godina.
Od kuda crpite inspiraciju za likove i radnju kod epske fantastike?
Rekao bih od knjiga koje čitam, ali i samog vremena koje prolazi. Enzolart je nastajao četiri godine recimo. Četiri godine je dovoljno vremena da čovjek dođe do nekih novih ideja. Osim toga, jednom kad knjiga dobije likove i definiran svijet, svaka nova scena se temelji na staroj. Ako je neki lik recimo ranio nogu u boju, od toga slijedi da će kasnije šepati. Ako je boj bio izuzetno gadan, tu već možemo otvoriti i mogućnost psihološke detorijacije samog lika. Pišući Ciklus Crnih Knjiga ja često ni sam ne znam što će se dogoditi na sljedećoj stranici. Otvaranje priče preda mnom ne razlikuje se mnogo od njezina otvaranja pred čitateljem.
Trenutno završavate roman „Veliki pad“. O čemu će biti riječ u tom romanu i kada ga možemo očekivati?
Ove godine planiram otiskati Mord Dur’agemski, dio drugi i Tame Hil’guma. Tisak Velikog pada u planu je negdje na proljeće, možda čak i u ljeto ako knjiga od mene zatraži toliko vremena. Veliki pad je napisan još 2013. godine, no nikada ga nisam objavio jer sam smatrao da mi to djelo ipak previše znači da bih ga objavio napisanog nedovoljno kvalitetno. Tada nisam bio spreman napisati tu knjigu kako treba i premda odluka bacanja godine dana rada u vjetar nije bila baš laka za prihvatiti, danas mi je drago što sam se odlučio smatrati Veliki pad iz 2013. tek „škrabotinom”, kao kad se čovjek ide potpisati negdje pa prvo pošara neki papir da provjeri radi li kemijska. Kao i Samuel Gide, Veliki pad je filozofski roman. Štoviše, likovi su ta dva romana na jednoj neobičnoj magično-realističkoj razini i povezani. Očekujem da će Veliki pad biti najteža i najkvalitetnija
knjiga koju sam ikada napisao. Ako tako ne bude, ne bih se čudio da i verzija iz 2019. doživi sudbinu „škrabotine”. Radnja Velikog pada je relativno jednostavna: diktator jedne zemlje, suočen sa prosvjedom građana, stavlja si omču oko vrata i polazi se objesiti. Sekunde između rušenja stolice i njegove smrti su radnja čitave knjige.
