Ritam & sluz
Kucam ritam na sjedalima, kucam po stolovima, jedem ritam za doručak, za ručak pašta od tijesta, kruh, salata od poma, i zato bivam ritam u podne, slušam ritam bubnjeva, od večeri do proljeća. Prosipam se po danima, kucam ritam po glavi i ušima. Ubijam ritam, kratim vrijeme i ono krati mene i prostor me prati, sve zbog tog vražjeg ritma koji se ne da ugasit. I onda kad ne bude ničeg bit će ritma. Jedna duuuuuuuuga pauza i jedan duuugiii šum i šuštanje meko, gluho, odbojno, daleko, vrijeme i ritam, sunce koje se provlači kroz kapljice kiše. I tad će biti ritma, jer on nikad ne misli stati. I onda kad ga nema, varate se, znate da ga ima, znate da diše i da vas miluje nogom, tijelom i pritišće prstima, kao kad masiraš koljeno i još prstiju i još valova koji u ritmu slaze i prave spiralu od pjene, punu ritma i vatre dogorjele. Gdje sluzi ima, gdje sve je meko i ljetno, toplo, gdje je sve vlažno, mokro, gdje živi ritam od riba i visina. Tamo ću se spustiti i nestati, u ritmu nedovršen, na kraju potpuno zaokružen, i opsjednut životom.
Ruke mi izlaze iz brda, kao iz broda se javlja šuma i koža, s druge strane, neki lelek od platine i srebra, neka nova žena na ulicama neba. Korača zaljubljena u sebe, izaziva bijes i zavist, jer gotovo savršeno hoda, a izraz joj je poluzanesen.
Noge mi ulaze u blato i postaju sve teže. O, kako volim ovaj osjećaj pradavne materije koja uzgaja naše potomke – gliste. Do grla sam u blatu koje se polako spušta i pokazuje mi rijeku. To nije voda obična, ona liječi. Liječi i ječi, ponavlja jeka u velebnom kanjonu koji se doima kao da je isklesan. Toliko ljepote na jednom mjestu. O rijeko, vodi me prema moru, ili natrag prema svom ušću. Dok ne bude kasno, utopi me i još jednom krsti tako da mogu neometen i čist poći do brda i naći te svoje izmišljene ruke koje izlaze iz njega.
Sada to zvuči kao igra, kao kad se iz broda javljaju mrtve ribe i koža, kada se ponavlja putovanje koje siječe vodu i zrak. A ja sam vatra, oganj koji ne dogorijeva, i voda, stratosfera i panj od užegle zemlje.
Rijeka me vodi do izvora, ja se otimam i plivam do mora i opet brod i ruke i koža, i pjena od mrtvih riba. A izraz joj je poluzanesen.
Dragan Gligora
O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.
