ZAVIČAJNI ROMAN O PROŠLOSTI
Anto Stanić: LIJEPA JELENA IZ KREŠEVSKOG DVORCA, Štamparija Fojnica, Fojnica, 2019.
Osvrt na knjigu piše: Ivo Mijo Andrić
Nakon niza napisanih i objavljenih romana koji su tematski vezani uz dvadeseto i dvadesetprvo stoljeće, književnik Anto Stanić javlja se proznim djelom koje nas vraća u doba srednjovjekovne Bosne. Preciznije, u razdoblje od tridesetih godina petnaestog do tridesetih godina šesnaestog stoljeća. Vrijeme je to burnih povijesnih previranja pri kraju vladavine dinastije Kotromanića, kada su otomanska imperija spremala na osvajanje preostalog dijela Balkana i srednjovjekovne bosanske države.
Istraživački spisateljski duh Ante Stanića, rođenog u okolici Kreševa u Srednjoj Bosni, od rane je mladosti bio okupiran mislima o potrebi literarne revitalizacije davno napuštenog dvorca Bedema koji je ostao izvan domašaja društvene brige i državne zaštite. A ta zaštita bi, u prvom redu, podrazumijevala obnovu dvorca kao važnog spomenika kulture iz bogate bosanske povijesti. Na mjestu gdje se nekada odvijao dinamičan život bosanske vlastele, u dvadesetprvom stoljeću nalaze se ostaci zarušenih kamenih zidina dvorca koji svjedoči o burnoj prošlosti toga kraja i ljudi čiji potomci i danas tu žive. Ti povijesni ostaci podsjećaju i na najpoznatiju bosansku kraljicu Katarinu Kotromanić koja je, prema predanjima, u njemu više puta boravila.
U pripremi romana Lijepa Jelena iz kreševskog dvorca, Anto Stanić je pregledao, pročitao i proučio sve dostupne mu povijesne knjige, ostvario uvid u sačuvane dokumente koji su pohranjeni u kreševskom franjevačkom samostanu i obavio brojne razgovore sa znalcima i stručnjacima koji su se bavili, ili se bave bosanskom prošlošću. Paralelno je skicirao i projektirao književnu radnju i likove u njoj, koji će autentično progovoriti o tom dalekom vremenu, te posvjedočiti o životu, navikama i običajima koji su tada vladali. Kad je sve te stvari, odabrane likove i događaje stavio u povijesni kontekst i zaokružio u romanesknu formu, započeo je pisanje sage o životu podkreševskog kneza Ljudevita Krstića i njegovih potomaka; kćeri Jelene i unuka Pavla, koji su naratori ove zanimljive priče.
Prvi dio romana odvija se u doba vladavine kralja Stjepana Tvrtka II Kotromanića i njegovog nasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića, koji je od 1448. godine bio oženjen Katarinom Kosačom kćerkom humskog hercega Stjepana Kosače. Nešto ranije, početkom tridesetih godina petnaestog stoljeća pod kreševskim knezom postaje mladi plemić Ljudevit Krstić, koji je bio oženjen lijepom Paulom iz sela Bakovića kod Fojnice. U tom braku rođena je lijepa Jelena glavni lik romana, čiji život Stanić prati od dana rođenja pa do smrti u poznim godinama. Oko mlade plemkinje, uz aktivno sudjelovanje njezinog oca i majke, pletu se brojni događaji koji oslikavaju život ljudi toga vremena.
Premda je ljubav središnja tema romana, autor uz nju donosi cjelovitu sliku podkreševskog kraja i međuljudskih odnosa, koji su u tom razdoblju vladali u bosanskoj državi. Dobrohotni knez Ljudevit, u vršenju svoje službe, trudio se da mjesnom stanovništvu osigura ravnopravne uvjete za razvoj u skladu sa prirodnim resursima i zanatskim sposobnostima. Kreševo je, naime, u to vrijeme bilo poznati rudarsko-topioničarski i zanatski centar u koga su dolazili trgovci iz Dubrovačke republike i drugih dijelova Europe. U njega su se ranije doselili rudari Sasi, te kovači i zanatlije raznih prerađivačkih zanimanja. To je i lokalnom stanovništvu omogućavalo da lakše preživi i opstane u svom zavičaju.
Na zanimljiv način Anto Stanić opisuje i druge društvene prilike u Podkreševu i njegovoj bližoj i daljoj okolini. Tako nas upoznaje sa odnosima dviju vjerskih skupina koje su djelovale u narodu. Autohtone bosanske crkve odnosno bosanskih krstjana na jednoj, i rimokatolika franjevaca koji su širili svoju vjeru diljem Bosne, na drugoj strani. Krstjani su u to vrijeme ostajali u manjini, da bi se kasnije potpuno ugasili. Franjevci su u Podkreševu izgradili svoj samostan koji se održao do današnjih dana, zajedno sa povijesnim blagom sačuvanim u svome muzeju.
Prateći život kneza Ljudevita i njegove obitelji, Stanić bilježi mnoge događaje koji će kasnije odrediti, ne samo sudbinu pojedinih likova, već i podkreševskog kraja i srednjovjekovne bosanske države. Tu su posebno bitni kneževi odlasci na skupove što ih je organizirao kralj Stjepan prije upada turske vojske u Bosnu, dolasci kraljice Katarine u Podkreševo, veze i odnosi sa dubrovačkom vlastelom i trgovcima koji su pokušavali otkupiti rudnike, ljubav lijepe Jelene i nijemog pastira Jure koja završava brakom, i druge zanimljivosti koje će zasigurno pobuditi čitateljsku pažnju.
Nakon osvajanja Bosne od strane Otomanske imperije događaju se drastične promjene koje iz temelja mijenjaju ljudske živote. Osim individualnih stradanja koja su neminovnost svake agresije, mijenja se položaj dotadašnjih gospodara i oni postaju sluge novih vlasti. Katolička crkva gubi vjernike jer mnogi prelaze na islam, da bi zadržali dotad stečena bogatstva i druge pogodnosti, ili da bi ostvarili bolje pozicije kod novih vladara. Bosanski kralj biva pogubljen, a kraljica preko Dubrovnika bježi u Rim, gdje umire 1478. godine. Njezinog sina i kćer, Turci odvode iz Bosne i gubi im se svaki trag. Mnoge crkve bivaju uništene, katolici protjerani, a muška djeca odvedena u Tursku i poturčena. O svemu tome autor piše kroz ispovijesti kneza Ljudevita, njegove kćeri Jelene i unuka Pavla. Kazuje to na zanimljiv način, s vremenske distance koja traži objektivnost i odmjerenost u svakom pogledu.
Anto Stanić je pisac realiteta, čak i onda kad se bavi temama koje pulsiraju na granici fikcija-fakcija. On ne izmišlja radnju da bi ugodio čitalačkim fantazijama, već se vodi logikom mogućih događanja i predvidivih ponašanja ljudi, odnosno likova u svojim djelima. Svi njegovi likovi djeluju kao stvarni, događaji imaju oblik mogućeg, a tok radnje je logičan i, gotovo, pa predvidiv. Stanićeva vještina pripovijedanja i u ovom romanu dolazi do punog izražaja. Svaki njegov zaplet, ima svoj rasplet. A česti su i jedni i drugi, jer on ne podnosi statiku naracije, već unosi dinamiku čak i tamo gdje nije prijeko potrebna. To se najbolje vidi u opisnim slikama i prezentaciji novih odnosa u podkreševskom kraju, nakon dolaska otomanske vlasti. Život i dalje pulsira normalnim ritmom, unatoč nastalim poremećajima u društvenim odnosima. Ljudi se druže, dijele dobro i zlo, zaljubljuju se bez obzira na vjerske, nacionalne, socijalne, političke i druge razlike. Ljubav u književnom vrtu Ante Stanića ne vene niti se gasi pred nametnutim razlikama među njenim akterima. Tko voli taj voli, bez obzira na ograde i prepreke koje su posijale nove vlasti i na stege koje su one provodile. Lijepa je to i zanimljiva priča o kojoj bi se mogao snimiti dobar dugometražni film kao svjedočanstvo o vremenu što je ostalo daleko iza nas.
Jezik glavnih i sporednih likova standardni je govorni jezik podneblja u kojem se odvija radnja romana. Poneka posuđena riječ iz današnjeg vremena ni malo ne mijenja smisao niti ugrožava lokalne idiome i narječje srednjobosanskog kraja koje se održalo kroz stoljeća, bez obzira na promjene vlasti i vladara i na govorne utjecaje sa strane. Znade to dobro pisac iz naroda koji svoje voli, a tuđe poštuje. I kome je stalo da ga razumiju i oni kojima je knjiga rijedak sabesjednik.
Roman Lijepa Jelena iz kreševskog dvorca, sigurno će pronaći svoje čitače kako u kraju uz koga je vezan, tako i među svim ljubiteljima povijesnih događanjima na širim balkanskim prostorima. Ovim romanesknim štivom Anto Stanić se odužio svome zavičaju i njegovoj bogatoj prošlosti, kako mu se kao uspješni gospodarstvenik, zajedno sa članovima svoje šire obitelji odužuje desetljećima, dajući golemi doprinos njegovom privrednom, društvenom i kulturnom razvitku.
Od jednoga pisca – čovjekoljupca i humaniste više se ne može, niti treba očekivati.
