Centar Kulture predstavlja intervju s mladom i svestranom umjetnicom Andreom Cihlar. U nastavku pročitajte zanimljiv intervju s Andreom, a OVDJE možete pogledati njezine radove. Svakako posjetite i web stranicu: http://andrea.cihlar.biz/
Možete li nam za početka reći nešto o sebi. Kada i kako ste se počela baviti kiparstvom i zašto ste krenula u tom smjeru stvaralaštva?
Sve je zapravo počelo od dječje kreativnosti i znatiželje. Naime, još dok sam bila u osnovnoj školi dodatno sam pohađala radionice modnog dizajna gdje smo učili šivati i dizajnirati odjeću. Zbog toga su moji roditelji pretpostavljali da ću ići u tom smjeru, dok je mene više zanimalo slikarstvo.
No ipak, sve se promijenilo nakon što sam upisala Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu te kada su nam predstavili različite odjele. Smjer za dizajn metala me potpuno očarao, a najviše me privukla dinamika kod same izrade, plamen, alati… Zapravo, tada nesvjesno, sve mi je to bilo poznato jer je moj djed bio svestran majstor i imao je garažu punu alata, također i moj otac, a brat i ja smo samo znatiželjno promatrali što rade.
Jedna od zanimljivosti vašeg rada jesu materijali s kojima radite. Koje materijale koristite, zašto ste odabrala baš njih i gdje ih pronalazite?
Pravim izborom materijala i/ili njihovom kombinacijom možemo još bolje dočarati zamišljeni koncept ili ideju. Pri izradi skulptura najčešće koristim mjed, a po potrebi ga kombiniram sa nekim drugim materijalima poput drva, sa gotovim elementom sakupljenim sa otpada metala ili sajmova rabljenih stvari, ili čak sa nekim predmetima koji nas okružuju poput npr. kuglice za bor, ogledalca, ljuske jajeta, itd…
Od kuda crpite inspiraciju za svoje radove?
Ljudska egzistencija je zaista neiscrpan izvor inspiracije. Proučavam svijet oko sebe, isto tako kao što proučavam i samu sebe unutar tog – svijeta. Za mene je to kao vlastito istraživanje kroz psihologiju, filozofiju egzistencijalizma i kroz duhovnost.
Neke ideje mi jednostavno dođu same od sebe (vjerojatno kada mi se nesvjesno nakupe određeni podražaji iz okoline) dok mi za neke treba dulje vrijeme da ih dobro promislim i razradim. Inspirirati me može jednostavno i neki predmet, bilo njegovim oblikom ili značenjem. Stavljanjem tog predmeta u drugu okolinu promijenim njegovo značenje, ili kroz asocijacije gdje kroz poistovjećivanje dvaju simbola i njihovih značenja rad postaje dvosmislen, odnosno zagonetan, te je na promatraču da odgonetne njegovu poruku.
Spoznato izražavate stvaranjem umjetničkim djela. Prema vašem iskustvu i povratnim informacijama, uspije li promatrač razumjeti poruku ili ju interpretirati na način da dobije uvid u dublje sfere života?
Promatrači su različiti i njihovo razumijevanje rada ipak ovisi o načinu gledanja. Jer doživljaj umjetničkog djela svodi se na gledanje nevinim pa tako i sofisticiranim okom. Znači, svodi se na emocionalno stanje koje umjetnički rad svojim izgledom uzrokuje kod promatrača i kao kompleksno egzistencijalno stanje nastalo vizualnom percepcijom, čitanjem, razumijevanjem i udubljivanjem u djelo.
Stoga, većina promatrača uspije razumjeti dio poruke i to onu koja je na prvi pogled vidljiva, nešto manji dio je onih koji u potpunosti razumiju, a ima i da netko pak vidi samo estetiku.
Cilj moga rada je poticanje, makar trenutne, svjesnosti jer smatram da živimo u automatiziranom i užurbanom svijetu, a u tom trenutku promatrač se poistovjećuje sa umjetničkim radom, prisjeća se i osvješćuje vlastiti doticaj sa „dubljim sferama života“.
Do sada ste imala izložbe s temom Žongleri i Sinkroniciteti. Možete li nas pobliže upoznati o čemu je riječ. Što vas je motiviralo na tu tematiku i koju poruku ste htjela prenijeti?
Početak ovih tema odvijao se s vremenom. Sve je krenulo od prethodnog bavljenja žonglerstvom koje je nakon dosta godina prestalo biti dio moje rekreacije. No, inspiriralo me u drugom pogledu. Postalo je metafora za suvremeni način života u kojem sam se i sama pronašla s ulaskom u zreliju dob. Željela sam poistovjetiti ljudsko bivanje sa vještinom žongliranja jer ono zahtjeva mnogo osobina koje su nam potrebne u suvremenom dobu. Ono zahtjeva koncentraciju, volju, snagu, izdržljivost, ravnotežu, strpljenje i još mnogo drugih osobina koje su također potrebne čovjeku za uspješno svladavanje svakodnevnih obveza, odnosno, situacija. Na taj način žonglerski rekviziti postali su sredstvo za poticanje asocijacije te preuzeli metaforičku ulogu. Tako su me npr. kolut (hula – hup) i kotač (monocikl), asocirali svojim oblikom te svojom funkcijom (pokret, prijenos pokreta) na zupčanike. Npr. monocikl predstavlja sredstvo koje svojevoljno pokrećemo. Kotač je zamijenjen zupčanikom te simbolizira prijenos gibanja i snage na druge zupčanike. Točnije, sugerira na unutarnju snagu pojedinca koja je, zapravo, glavni pokretač. Ta naša unutarnja snaga pokreće ostale „zupčanike“, odnosno – naše životne situacije.
Serije radova koje sam do sada napravila imaju svoj slijed. Iz jedne uvijek proizađe njezin nastavak u slijedećoj. Tako su i Žongleri (2018.) nastali nakon rada po nazivu Mehanizmi (2017.) u kojem sam prikazala vlastiti doživljaj ljudskog života što me kasnije navelo na razmišljanje o „žongleru“, kao pojedincu. Kako se zapravo razvijamo tokom života. Točnije, na razmišljanje o tome kako filozofija egzistencijalizma navodi da je svaki pojedinac jedinstven i potpuno nezamjenjiv. Svatko od nas prolazi kroz različite, slične ili pak iste životne situacije, koje su nam se dogodile prije ili kasnije, no koje potpuno različito prihvaćamo, rješavamo. Sve te situacije nas oblikuju u potpuno jedinstvene i različite osobe. Bile one dobre ili loše, uvijek ostave trag.
Takve naše različitosti i različita iskustva koja smo stekli kao pojedinci, bila su glavna inspiracija. Metaforički sam nas prikazala kao sastavljene od tih životnih situacija. Interpretacijom elemenata od kojih su njihova tijela izvedena, asocijativno upućujem na životne prilike odnosno neprilike koje su nas „oblikovale“.
Situacije prikazujem različitim oblicima, različitim površinama i njihovim kontrastima. Baš kao što se može vidjeti na slici Mehanizmi, elementi koji ih čine su dovršeni ili nedovršeni, puni ili prazni, logični ili nelogični. Također su i njihove površine prikazane različitim kontrastima: svjetlijim, tamnijima, hrapavim, glatkim, hrđavim ili sjajnima, itd.
Takva interpretacija ljudskoga tijela nastavlja se i kroz seriju Sinkroniciteti, no ipak njihova ideja je drugačija. Kroz taj ciklus bavim se istraživanjem „vremenski podudarnih pojava uzročnih događaja“ kako ih je prvi puta opisao švicarski psiholog Carl Gustav Jung te kako ih kroz psihu i duhovnost možemo uvidjeti.
U seriji radova Sinkroniciteti ne radi se samo o metalnim skulpturama koje interpretiraju ljudsko tijelo, nego i o crtežima koje ih prate. Kroz svojevrsni eksperimentalni pristup radu izvedene skulpture zapravo postaju sredstvo za poticanje tih „sinkroniciteta“. Cilj mi je istraživanje dubljeg smisla naše egzistencije te kompleksnosti djelovanja svemira u kojem se nalazimo. Ukazati na predvidivosti i nepredvidivosti života i kako utječu jedno na drugo.
Svojim pristupom pokazujete koliko filozofija i umjetnost mogu biti bliske, dapače slične samo umotane u različiti „celofan“, bila to knjiga ili umjetničko djelo. Vaši radovi isprepliću ove dvije naoko različite ljudske djelatnosti. Vidite li sebe ponajprije kao filozofa ili kao umjetnika?
Naravno da se vidim samo kao umjetnicu. Filozofija je samo jedan od alata koji mi služi za bolje razumijevanje životnih okolnosti. Bitno mi je sve proučavati iz više kutova i zbog toga za mene umjetnost postaje istraživanje, a nastali radovi zaključak tog istraživanja.
U današnjem svijetu umjetnik koji se bavi egzistencijalizmom ima inspiracije na pretek. Kako vi gledate na današnju situaciju, kuda se kreće ljudska vrsta? Ima li nade za čovjeka i njegov opstanak?
Život je jedna velika i dugotrajna škola puna skrivenih poruka, a ako nismo automatizirani i imamo otvorene oči, mi učimo. A znanje je trajno mijenjanje ponašanja. Mislim da imamo priliku da postanemo svjesniji i potom priliku za opstanak u boljem svijetu.
Inspirira li vas današnja specifična situacija u kojoj se nalazimo za nove radove?
Koliko me deprimira toliko me i inspirira. (šala) Naravno da me inspirira, no trenutačno samo za pojedinačne radove.
Osim kiparstvom bavite se slikarstvom i pisanjem?
Slikarstvo sam studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i to mi je uz kiparstvo glavni medij u kojemu se izražavam.
Pjesme povremeno pišem od 2019. godine. Dogodilo se to spletom okolnosti. S obzirom da sam kao dijete pisala pjesme, djeluje i nostalgično. U tom jednom određenom periodu obuzela me iznenadna potreba da svoj „emocionalni lunapark“ sročim u obliku pjesama. Krenula sam pisati da vidim što bi proizašlo iz toga u ovom zrelijem životnom periodu. Tako je i nastao ciklus slika pod nazivom „Umjetnost življenja“ gdje se radi o odnosu intertekstualno-slikovne razmjene.
Koje je vaše idući rad koji možemo očekivati?
Sada nakon „Sinkroniciteta“, serije radova u kiparstvu, možete očekivati seriju radova u slikarstvu. Jer kada se bavim kiparstvom dobivam ideje za slikarstvo i obrnuto.
