RIJEČI

0
1646
Foto: Pixabay

                        RIJEČI

 

– Oh – rekoh – krivi spoj. – Ja nisam Melita.

       – Znam – odgovori glas. – Upitao sam tek tako. Htio sam te čuti.

       – Ali ja vas ne poznajem.

       – Ja vas poznajem – reče glas – i to je jedino važno.

       Pogledah kroz prozor. Krpe snijega plovile su zrakom. Zima se razbjesnjela, raspomamila, razgnjevila. Pahuljice se pretvorile u plahte. U stanu je bilo mirno kao u crkvi. Osjećala sam kako čovječje srce lupa u slušalici. Bim, bom.

       – Dobro, sad ću prekinuti.

       – Nemoj – zamoli čovjek. I naredi. Molba se uvijek sastoji i od prijetnje, pomislim.

       – Želio bih razgovarati s tobom.

       – Da?

       – Lijepa si.

       Volim čuti da sam lijepa, pametna, nježna, savršena i čudesna. Volim kad me riječi maze, miluju, obgrljuju: skačem u njih kao u duboku vodu i ronim.

       Sjetim se Valentina iz Splita. Strasno smo se ljubili na stubama jedne kamene kuće. Babe su nas promatrale iza pritvorenih šalaporki, zatvorskim, optužujućim licima, grozne, strašne, ružne žene u čija tijela je bio nabacan jad i jal, lopatama, kao beton u temelju građevine. Osjećaj krivice miješao se s poljupcima, nisam to tada znala, ali neki masni, čudni, ljepljivi oblak neprestano nas je obujmljivao.

       – Mala, čija si ti? – pitale bi me u prolazu.

       – Ničija – odgovarala sam.

       – Nisi li ti od onog luđaka što pjeva ulicama?

       – Nisam – rekla bih.

       Nakon izvjesnog vremena Valentin i ja promijenili bismo stube, ali žene su ostajale iste. Mračnih lica, crnih kosa, zagašenih očiju, čete žena skrivenih u prorezima zurile bi u nas. Njihovi pogledi prljali su našu zaljubljenost, gnijezdili se u zagrljajima, ujedali nas za obraze, čulo bi se siktanje – došla bih kući i pogledala se u zrcalo, a tijelo bi bilo tužno i nekako starije.

       One su željele da im sličim.

       – Lijepa si – začuje se glas. – Promatram te već neko vrijeme.

       Luđak, pomislim i ne prekinem vezu.

       – Mislim da sam se zaljubio u tebe. Zamijetio sam te u teretani. Imaš lijepe nožne zglavke. Maštam da se ljubimo.

      – Zar?

       – Da, poznajem te, mismo isti.

        Svi smo isti, pomislim, kad se volimo, ali rijetko se volimo. A ja slušam taj šuštavi slap laskavih riječi, bujicu koja se spušta s neznančevih usana, gubim se u njemu.

       – Ljubio bih te cijelu. Milovao kosu, hlapio u tebi.

      – Zar si pisac? – upitam.

      – Ne, bivši nogometaš jednoga provincijskog kluba. I imam neki biznis.

      – Znaš se loptati s riječima, zar ne?

      – Naučio sam.

      Što misliš o svom životu? pitao bi me otac u rijetkim trenucima kad bih ga viđala. Bio je zanosno lijep i neuhvatljiv. I majka je bila zanosno lijepa i neuhvatljiva. Oboje su znali služiti se riječima. Cijeli moj svijet bio je sastavljen od njihove blažene rječitosti, ali u suštini bića tog svijeta zjapila je praznina. Tupi udarac, mukli malj, hladna neodređenost, nezvučje. Spoticala sam se o riječi koje su nalikovale renesansnim palačama, dvorcima i rajskim vrtovima, draguljima rasutim uz obale plitkih mora, nepreglednim oceanima čipaka i pjeni šampanjca, riječima fatamorganama. Riječi su bile fantastične, a život krhak. Željela sam da bude obratno.

       – Mogli bismo se upoznati – rekao je muškarac.

       – Da – odgovorila sam.

       – Znam da ćemo se slagati – zaključi. – Osjećam te.

       Manijak, pomislim. Ali riječi su mu slatke kao med, kaplju niz moj vrat, mrse mi kosu, plešu po sobi, prirodne su, kao da se dugo poznajemo, uvjerljivo cure s njegovih usana, tip sigurno naziva žene i onda im šapuće kao meni, previše je vješt, odavno je uvježbao stil, hvata moj dah, uvlači me u priču.

       – Hoćeš da se nađemo? Volim te. Znam da te volim. Dugo te već promatram.

       – Ali ja vas ne poznajem.

      – Upoznat ćeš me – odgovori neznanac.

      Možda te i ne trebam upoznati, pomislim. Sjedila sam u braku deset godina s osobom koju nisam poznavala, jer kad sam progledala, zaprepastila sam se. Bili smo dva svijeta, a mislila sam da smo jedno. I s roditeljima je bilo tako, i s pokojim prijateljem. Poznajemo li mi ikoga, pitam se. Ja sebe, da. Uglavnom.

      – Možemo se naći u Gradskoj kavani, ako hoćeš – veli tip. – Svidjet ću ti se.

      – Hm.

      – Ljubit ću te kao što te nitko nikada nije ljubio.

      Ovo zvuči zamamno. Znam da postoji savršen ljubavnik koji traži savršenu ljubavnicu i da postoji vođenje ljubavi s onu stranu dobra i zla. Znam. Moje tijelo pamti ekstazu iz najpradavnijih vremena u kojima se nisam bavila prolaznošću, ništavilom i krivicom. Ovaj čovjek nije takav partner, on je samo podsjećanje, riječ.

       – Koliko imaš godina? – pita.

       – Četrdeset pet – kažem.

       – Tko bi rekao? – lecne se. – Mislio sam da si mlađa. Ja sam u trideset petoj.

       – Ljepša sam od tebe, pametnija i mlađa usprkos godinama – odgovorih.

       – Nisi me još vidjela – čovjek će.

       – Znam – odgovorim. – Ne moram te vidjeti. Jednostavno je tako.

       – Ljubio bih ti usne. Grickao ih. Hoćemo li se vidjeti?

       Snježne krpe plešu, mliječna svjetlost obasjava krajolik (park, komad neba, ljuljačku, psa, klupu), vani je hladno, a u stanu toplo i ja u ljetnoj, cvjetnoj haljini sjedim u dubokom cvjetnom naslonjaču. Sunce, obožavam sunce. Sobu sam pretrpala predmetima u kojima se zrcali sunce, bojama u čijim nanosima odzvanja, glazbom u kojoj poskakuje, slikama gdje počiva.

       Bim-bom, tuče muškarčevo srce.

       – Dobro – odgovorim. – Naći ćemo se.

 

       Nađemo se. On crn, kosa prošarana srebrom, nos malo spljošten od nekog udarca, tijelo nabijeno, nešto viši od mene. Bazičan. Izdjeljan iz grumena zemlje. Priča o seksu, a ne o konceptualnoj umjetnosti, globalizaciji, tranziciji ili pjesništvu.

       Odmaram se. Hoću naučiti biti drugačija. Promatram ga kao rijetkog kukca, čudnog reptila jer nismo iz istog svijeta. On je ganjao loptu po igralištu, znojio se, kartao, bivao s dečkima u nekim mitsko-bratskim odnosima kakve muškarci njeguju odvajkada, sjedio po utakmicama, urlikao s tribina, švercao traperice, preprodavao strojeve. Otprilike. Tako ga vidim. Ja sam buljila u knjige, sanjala najsjajnije snove, spašavala svijet, utapala se u osjećajima, odgajala i njegovala djecu i ranjenike. Slabo mi je. Ovakvi bi me istjerali s plaže, nekoć davno. Više se ne dam. Sjedim čvrsto na stolici u svom ženskom obličju neizmjerno zadovoljna sobom. Naučila sam biti savršeno sretna jer postojim. Uživam u tome što jesam. I ne mislim na budućnost.

       – Palim se na tebe – veli tip. – Mi smo jedno za drugo.

       Možda i nije manijak, dumam. Jednostavno je iskren. Ne pati od uvoda, skužio je da je život kratak, rečenice su mu jednostavne, gotovo šture i povezane s različitim vrstama milovanja. Zanimljivo. Zaključujem da je to moj novi učitelj – svojim novim, proširenim mozgom koji sam razvila u posljednjih nekoliko godina. Kako bih preživjela, trebala sam prestati biti romantična, preljubazna i naivna. Težak zadatak za urođene glupače. Trudila sam se svojski da ne potonem u hrpi masovnih halucinacija, rasprodaja magli i sublimiranih poruka kojima su me raznorazni meštri pokušavali ugurati u uloge koje ne želim, trudeći se da me svojim petparačkim umijećem pretvore u statisticu i lošu glumicu. Ah! Jedva sam preživjela ne biti neka druga.

       – Sviđam li ti se? – upita me čovjek.

       – Da – odgovorih. I ne slagah. Sviđao mi se, tako drugačiji od mene. Znala sam da ne moramo biti prijatelji ni supružnici, čak ni ljubavnici u klasičnom smislu. Znala sam da uopće ne moramo biti da bismo bili.

       – Kad ćemo se vidjeti? – upitao me. – Doći ću do tebe.

       – Dobro – složih se.

       S čovjekom sam se sastajala dvije godine, uvijek u mom stanu. Rekao mi je da se zove tako i tako, pred rastavom je i ima djevojčicu. Dao mi je broj isključenog mobitela, onog koji nije koristio. Viđali smo se jednom tjedno, nisam upoznala ni jednog njegova prijatelja, on je moje znao s fotografija. Nije mi bilo važno tko je, što radi, laže li ili ne laže, što je istina. Katkad bi govorio o nekakvim kupnjama i prodajama, a ja bih ga slušala s pola uha. Voljela sam njegove usnice, tijelo, način na koji je četkao kosu. Šutjeli bismo satima ili drijemali jedno pokraj drugoga. Prije sam znala voljeti htijući zadržati ljubavnika, sada sam voljela otpuštajući ga. Drugi način bio je mnogo ugodniji, lišen patnje.

       Onda je telefon prestao zvoniti, a čovjek dolaziti. Nisam znala što se dogodilo, gdje je zaposlen, tko je uopće. Možda sam mogla posložiti kockice i raspitati se, ali nisam željela, nisam imala potrebu. Pomislila sam da je poginuo, utopio se, dobio neizlječivu bolest, otputovao. U mojoj sobi bio je uvijek mirišljav, nježan, prirodan, bez oznaka, osobne iskaznice, prošlosti i budućnosti. Nakon što nije nazvao desetak dana, shvatila sam da je kraj. Uopće mi nije bilo žao. Bila je to lijepa priča baš zato što ga nisam poznavala. Ispričana s vrlo malo riječi, a opet bogata. Nedostajala mi je njegova ruka u mojoj kosi i dah na ramenu, jednostavnost tijela sklopljenog u zagrljaju, ali nisam htjela započeti istragu: tko je i što je. Katkad previše detalja poružnjuje arhitekturu građevine, a višak znanja uživanje u jednostavnosti…

       Ipak, kad telefon zazvoni, često potrčim…

 

Sanja Pilić

 

O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.

Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.

Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here