Mrtvi koraci u živoj riječi, esej o stvaralaštvu Željka Jovovića

Mrtvi koraci u živoj riječi, esej o stvaralaštvu Željka Jovovića

Piše: Denis Kožljan, dipl. educ.

Željka Jovovića, upoznala sam tamo negdje 2013.-te na društvenoj mreži, a kao kolegu po peru. Odmah mi se dopala njegova poezija, odnosno dio opusa koji se našao na njegovom „zidu” da sam s oduševljenjem i sama čitala stihove i imam to spremljeno na video uratku, Dakle, moja malenkost, ja koja sam tada bila sasvim „mlada”, majušna pjesnikinja, primijetila sam svu ljepotu i raskoš ekspresija spletenih u nekoliko pjesama ovog crnogorskog pjesnika , pisca , dramatičara, rođenog u horoskopskom znaku Bika, krajem sedamdesetih u Podgorici.

…. „ja sam vjernik bez crkve,
građanin bez grada
ljubavnik bez žene
ritam bez bubnjara”

Ovo su njegove riječi koje čitatelju daju naslutiti što to progovara u duši Jovovića preko poetskih, proznih djela (napose romana), ali i drama.

Preko ove snažne i jake poruke pisac progovara o slabostima njega kao čovjeka, njega kao jedinke u svijetu globalizacije koja nas svakim danom sve više izjeda i dovodi u stanje učmalosti, sivila i teških misli. On jasno želi reći da posjeduje osobine živog bića. No, te osobine narušava okolina koja nameće neka svoja pravila, dok je on među onima koji žele ostati originalni i neovisni kao čovjek ali i umjetnik.

Autor Jovović počeo je pisati poput većine pripadnika ljubitelja lijepe riječi vrlo rano, još u osnovnoj školi. No, ozbiljnije i za širu čitalačku publiku, devedesetih jer je prva zbirka imenom „Vidici“ , objavljena 1994, a zatim su sljedili i rukopisi:
⦁ ,,Na krilima feniksa“ 1995.
⦁ ,,Mandala“ 1997.
⦁ ,,Apokrif podsvijesti“ 2000.
⦁ ,,Neprofesionalno ponašanje“ 2000.
⦁ ,,Replika“ 2012.
⦁ ,,Snovište“ 2015.
⦁ ,,Grad suicid“ 2017
⦁ „Mrtvi koraci“ 2019.

Bilo je to vrijeme Željkove intenzivne stvaralačke energije i uspona, a slobodno se može konstatirati kako je upravo u tim poetskim vrstama „ogolio” sebe kao čovjeka i pjesnika prepunog unutrašnje liričnosti, a koja se preko igre stihova, onda eksponirala i doživjela vrhunac kroz njegove različite i osebujne ekspresivne vrijednosti.

Tišina mrtva

Vjetar u uho
riječi ti ubacuje…
Tebi koji čuješ njeno disanje
iz daljine, zalutalo u tišini mrtvoj…
Tebi koji ne znaš koliko godina
imaš pun žudnje misliš “da bi svaka
stvar na svijetu morala biti srećna
u času slobodnog leta
daleko od knjiga
daleko od umjetnosti
s danom izbrisanim
lekcijom naučenom…”

Naslovi zbirki su također vrlo zagonetni. Naslućujemo elemente modernog pjesništva: tema smrti, depresije, mrtvila, otuđenosti.

Pripremajući se za ovaj esej, vidjeh nekoliko pozitivnih i vrlo dobrih , da ne kažem odličnih kritika na pjesnički opus ovog crnogorskog autora. Posebno, s moje točke gledišta, trebam primijetiti kako su naslovi „Grad suicid” te „Mrtvi koraci”, dali jedan poseban pečat opusu pjesničkih radova budući se u njima osjeti jedno mračno pretakanje slika i simbola u jezični slijed.

Zadržat ćemo se za trenutak na pjesničkoj formi. Pjesme Željka Jovovića zapravo i nisu uokvirene u neku posebnu šablonu. To ne bi bilo prihvatljivo za autora jer njemu je bitna sloboda kako općenito u životu tako i na polju pisanja. No, još su neke specifičnosti kao npr. pisanje tj, obraćanje u trećem licu: On, Ona, Oni….pa onda puno vlastitih imenica koje se čak i ponavljaju u poeziji: Karmen… Ezra Paund… Dojma sam kako je takvim načinom, indiskretno, sebe stavio u poziciju svojih likova koji nose metaforičke poruke osamljenosti i nemoći čovjeka kao živog bića uslijed gomile društvenih normi, prljavih i smiješnih zakona uslijed kojih, isti, tj. živo biće doživljava jedan vid preobrazbe. Za Karmen možemo naslutiti da je to pjesnikovo ime , a koje možda implicira općenito ženi kao takvoj, ženi koja posjeduje tankoćutnost, emocije, a koje se zatim penju na jednu drugačiju razinu-podivljalih strasti i posebnog odnosa muškarca i žene. S druge pak strane Paund je na Jovovića imao, rekla bih poseban i eksplicitan utjecaj na njegovo čitavo književno djelo:

Paunde moj

Paunde moj!
Jel’ i sad ploviš tvojim lađama –
Cantosima?

I dalje si na
morima mračnim i
talasima pohlepnim?

Paunde,
prijatelju moj,
gdje si?
Koga tražiš
ili su tebe našli?

Ne znaju što će s tobom
ili ti ne znaš što ćeš s njima?

Paunde moj!
Prijatelju moj!

Grade moj!

Dakle, očito je da je Jovović taj dio čovječanstva koji u cijelom kaosu, želi možda ipak, razbiti tu nečistoću postojanja, depresivne korake, mrtvilo.

Ostajem nadati se kako su sva Jovovićeva djela, ipak jedna nit koja bi mogla educirati narod da započne živjeti nekim boljim i sigurnijim životom.

Pjesma „Gavran” E.A. Poa simbol je crnila, mraka, nemoći, zla. Pročitala sam pjesmu naslova „Crni Gavran koju je napisao Željko J.

Nije neka velika razlika već je Jovović svojim stihovima imao namjeru potvrdi ljudsku dekadenciju, pesimizam koji uništava svaku poru čovjekove duše i tijela i ono najžalosnije svemu tome ne nazire se kraj? Budući je Željko vrlo samozatajan umjetnik, teško da mogu naći odgovor, zašto on uglavnom piše držeći se gotovo pa rigidnog pravila po kojima su radili i stvarali poznati simbolisti i ekspresionisti Moderne. Njegova je poezija zrela ali teška, prepuna čudnih previranja i za nekoga tko ne pozna autora osobno, tj.za laika, ovaj stil bio bi ipak za nijansu drugačiji i teži za shvatiti. Ostaje otvoreno pitanje je li se i sam pjesnik kroz svoj život kretao u tako mračnim atmosferama, gotovo bolesnim, napetim, situacijama bez nade, prepune malodušja.

Željko Jovović je tvorac i nekoliko istaknutih romana poput:

Who“ 2001

Snovi Meri Džejn“ 2003.

Nesanica“ 2007.

Snovi Meri Džejn“ (izmijenjeno i dopunjeno izdanje) 2013.

Eto „Snovi Meri Džejn” je roman koji je doživio i dopunjeno izdanje što bi značilo da je autoru jako stalo da se i radnja, i likovi i pouka iskristaliziraju.
Ovaj je uradak imao mnoge pozitivne kritike, a prije svega jer je edukativnog karaktera. Meri Džejn je glavna junakinja koja prolazi kroz pakao droge i kroz niz rubnih situacija dolazi do shvaćanja odnosno preodgoja te se njezin život preslikava na sve one koji su se s drogom i njenim pošastima susretali, mnogi i umirali, a neki pak i preodgojili što je i svrha radnje romana o Meri DŽ.

Crnogorski pisac Željko Jovović svakako je plodonosan i na području drugih književnih oblika te je napisao i monodramu „On”-1998. , a koja je i scenski realizirana u mnogim mjestima bivše države i uz dočaravajuće ozvučje tj. glazbenu podlogu.

Željko je veliki rodoljub i s obzirom na prilike odnosno neprilike vezane za promjene na političkoj sceni Crne Gore, on konstantno prati zbivanja i sigurna sam da je uvijek bio i ostao na strani samostalnosti, demokracije, vlastitog identiteta tj. protiv alijenacije čovjeka kao dijela takvog društva. Željkova djela prevedena su i na engleski jezik i uvjerena sam da nam ima još mnogo toga lijepog, sadržajnog i dobrobitnog za udijeliti kroz svoj stvaralački rad.