ONO ŠTO JE ODNIO VJETAR
Osvrt na knjigu “Vjetar kroz kosu“, Nade Mihoković-Kumrić piše prof. emer. Stjepan Hranjec
Kad god pristupam analitičkim okom romanu uvijek ga procjenjujem “obzirom na”, to jest polazim od pretpostavke o reakciji potencijalnog čitatelja. Podnaslov rukopisa Nade Mihoković-Kumrić glasi: “Roman za mlade (i) odrasle”, to će reći za one koji više nisu djeca, još nisu odrasli, a opet, fakultativni “i” otvara i drugo mogućnost da djelo bude namijenjeno i starijima. Autorica time pobliže objašnjava svoj stvaralački pristup, svoj naracijski diskurz, nudeći dvojak izbor, upravljajući tekst jednoj i drugoj čitateljskoj publici. Kako je njena zamisao praktično ostvarena?
Priča počinje kao što to s tinejdžerskom prozom i jest – na asfaltu, s autima u glavnim ulogama. Manji sudar uzrokovao je odmatanje uspomena, pa je zapravo to kraj priče koja počinje znatno ranije. Okvir je zadan. Unutar njega autorica prepliće dva narativna tijeka preko pisama: s jedne je strane vojnik Toni, a s druge srednjoškolka Ljubica. Epistolarni roman tinejdžera? Nije li taj stilski izvor unaprijed pretplaćen na neuspjeh? No, Nada Mihoković uspijeva upravo preko pisama istkati zanimljivu priču o dvoje mladih.
Otkrivaju se i uz pomoć pera susreću dva svijeta: jedan momački, trenutno vojnički, pomalo površan i introvertiran, drugi, ženski, srednjoškolski, na pragu adolescentske pobune protiv svih stega! Rađa se obostrana privlačnost. U odnos ulaze drugi, relacije se proširuju i usložnjuju: Toni se vraća iz vojske, dočekuje ga bivša djevojka Adrijana, Ljubica se pak neprestance lomi između Darka, koji ne mari za nju, ali koji je tu, uz nju, stvaran, u njenoj svakodnevici. Zapravo, u djelu je naglašen osnovni problem – kako razviti i gajiti osjećaje (simpatije) pismom pored primamljive svakodnevice. autorica uspješno vodi priču, uvjerljivo i zanimljivo strukturira osjećaje na toj korespodentskoj razini.
U tom smislu znakovit je upravo rasplet ove “papirnate” veze. Autorica nije na koncu priče zamislila susret jer bi on, možda, bio razočaravajući ili bi zapao u neuvjerljiv kliše. Ona slijedi u prijašnjim djelima potvrđenu životno zbiljsku motivaciju i kao da književno oblikuje kolokvijalnu uzrečicu: Daleko od očiju, daleko od srca! Oboje se mladih, naime, vraća svojim prijašnjim vezama ili simpatijama koje nakon toga bivaju i ozakonjene. Na svijet dolazi novi naraštaj, novo vrijeme i idoli, i tom naraštaju nikako nije jasno – u ovom materijalističkom, hedonističkom (otuđenom) dobu – kako su uopće njihovi “starci” mogli voditi “papirnatu” ljubav… Roman je time na stanovit način i angažiran: osjećaji u današnjem vremenu nemaju nikakvu šansu, oni su (i na razini autoričina iskustva!) bili mogući u nekom prošlom vremenu.
Ukratko: Nada Mihoković-Kumrić ostala je i u ovom djelu u svom svijetu, potvrđenom u prijašnjim njenim (uspješnim) romanima. U ovom je romanu zanimljiv eksperiment na diskurzivnoj razini književne funkcije nego i na razini životnostvarne pojavnosti – pripada prošlosti. Baš zato je njen izbor hrabar jer ne može računati sa sigurnom, zagarantiranom recepcijom, ni kod mladih pa djelomice ni kod starijih. No upravo poradi toga eksperimenta ovo djelo zaslužuje našu punu pozornost.
