Foto: Pexels
TITOIST
E, moj jarane…
Ovi na vlasti ne znaju šta je demokratija. Misle jadnici da je demokratija došla onoga dana kada su oni izabrani na vlast. A ne znaju hajvani da je demokratija, prav-zapravo, vlast naroda. Vlast svih koji postoje. Tako su je definisali grčki filozofi. I mnogi prije i poslije njih. To ti je demokratija, jarane moj. Drukčija ne može bit. Ni da dragi Bog kaže, a kamo li njegov Sin-čovjek. Velim ja tebi.
Kad je ugašen socijalizam i kad su od samoupravljanja napravili crtani film sa kukastim nosem na kraju, stvari su krenule kontra narodu i radnicima. Vlast su od komunista preuzeli nacionalisti i sve je otišlo u krasni ku… Tvornice je dekretom, od nas samoupravljača, oduzela država te ih krčmila onako kako je njojzi odgovaralo.
Ma kakva država, šta ja tu pričam. Nije država nama ništa uzela, već gomila haračlija koji su preko noći postali sila nad Allahom. I nad sirotinjom, ja nad kime će drugim. Sirotinja je oduvijek bila moneta za potkusurivanje svih životnih računa bogatih. Kako prošlih, tako i budućih. Kažem ja tebi jarane, pa ti misli šta hoćeš.
Kapitalizam su uvezli sa druge strane svijeta. Da nam otmu ono što smo krvavo stekli. Da nas porobe i zavladaju i ovim dijelom planete. Prokleti bili i oni i njihova djeca! Kopilad jedna kopilska!
Uz kapitalizam su nam dali pride i rat. Da se pokoljemo i poubijamo kao bijesna paščad. Znali su oni da među nama ima svakakvog šljama. Bacili su nam oglođanu kost i pustili da se tučemo do smrti. Kao psi koji su ostali bez gazde.
Ne kažem ja, jarane moj, da je u socijalizmu bilo sve dobro ni da je u kapitalizmu sve loše. Ne dao Bog. Imao je socijalizam svojih mana, kao što i u kapitalizmu ima vrlina. Ali, reci ti meni, po duši, gdje je radnicima bilo bolje? U socijalizmu koji je bio njihov, ili u kapitalizmu koji je tuđi. Kome je bolje u tuđem nego na njegovom? Kome, majke ti, reci mi? Samo hajvanima koji se ne znaju brinut o sebi. Kojima je svejedno, jedu li blato il’ zlato.
Kad je pedesetih godina drug Tito uveo samoupravljanje, svi su ga gledali poprijeko osim nas radnika. I oni uz njega. Kao i oni preko granice. Samo su radnici i seljaci bili uz Titu. Jedni zbog posla, a drugi zbog zemlje. Svi ostali su imali drukčije račune. Oni na vlasti, nisu smjeli krasti. A kapitalisti, nisu više imali šta gristi. Svi su odjebani u stranu, samo je sirotinja došla na svoje.
Ne mislim ja da je nama bilo bolje od drugih. Nije! A i kako bi? Godine nerodne. Zemlja u ruševinama. Još i u blokadi. Kud god se okreneš, pustoš i bijeda.
Ali, imali smo nadu. Imali smo nadu, veliku, do neba. Vjerovali smo u danas. Mislili na sutra. Radili ko stoka. U rudnicima. Na poljima. U tvornicama. Na radnim akcijama. Planove smo ostvarivali uvijek prije roka. Sa prebačajem. Nije ko danas, sa podbačajem, jebo ga ti.
Tito nam je dao krila. Vjetar u leđa. Bodrio nas i sokolio. Ulivao snagu kad nam je bilo najteže. Hranio nas duhom.
A danas? Šta nam danas daju ovi koji nas vode? Ništa! Ništa, osim praznih obećanja. A šta bi drugo i mogli kad su nam sve oduzeli. Fabrike koje smo gradili otkidajući komad hljeba od usta, prodali su za bud-zašto svojim pajtašima. Grabadžijama i raspikućama. Ulizicama. Švercerima. Bivšim lumpenproleterima i guzičarima koji su bježali od posla kao đavo od krsta. A u ratu krali i otimali što god su stigli.
Znam da nisu svi isti. Ali, koliko je onih koji su dobri? Reci mi, koliko? Malo. Malo, jarane moj, na jedan dlan mogu da stane. Puno je više prokletih koji su grabili kutlačom. Zgrtali sve za sebe i šakom i kapom, ostavljajući narod u blatu. Ne mareći za druge, koliko ni za prah pod đonom.
Političare mi ne spominji, majke ti tvoje jedine. Njih mi ni u snu ne spominji. Od tih mi gulamfera mozak prokuha. Baš kao čorba u loncu. Vidiš li ti ljude među njima? Ljude sa srcem i mozgom. A ne sa gumom i slamom.
Znam, spomenut ćeš ponekog. I ja ti neke spominjem. Ima i i među njima poštenih. Ali, premalo jarane. Premalo za gladne godine, koje nas prate u stopu.
Jest, pravo mi govoriš. I ja sam za njih glasao. A, za koga ćeš, bolan, glasati? Za koga? Kad nema Tite na listi. Lako je u ono vrijeme bilo glasat. Imaš sve naše na listi, pa biraj svoga po volji. Olovka ti je tada sama pravila krug. Nisi morao ni mislit.
A danas, reci mi, za koga danas glasati kada ti na dan izbora daju gomilu listova. Sa više stotina imena. Ko će se, bolan, tu snaći. Pismen kao i nepismen. Budala kao i pametan. Dobar kao i nevaljali.
Oni su ti, jarane moj, uveli više stranaka da nam zamute sudbinu. Kažem ti, da nam zamute sudbinu. Da se ne znamo snaći u toj, nazovi, demokratiji. Nemam ti ja ništa protiv više partija. Neka se legu ko pilići. Ali, ko će nam jaja nositi? Ko će žito proizvesti, da bi ga oni kljucali?
Nije za svakog demokratija, niti je za svakog sloboda. Ne vrijedi na mjesec lajati kad nemaš krova nad glavom. I kad ti račun u banci samo minuse donosi.
Jest, ni banke nisu više naše. I njih smo tuđinu prodali. Pa sad tuđin našim parama upravlja. Kroji nam kape na glavama i masnu kamatnu politiku. U svoju korist, jašta će. Neće u našu, sigurno. A ko bi danas pametan dao kasu drugome? Ima li takvog mudraca ko će se na sebe posrati? Nema moj jarane, osim u našoj nahiji. Mi smo ti stoka bez repa, a sa bogatim vimenom. Zato nas muze ko stigne. I jebe zguza u glavu. Ko da smo bogu skrivili dok smo u miru živili.
Ja danas nemam državu ko što sam jučer imao. Moja je država ko fildžan i sa njom tuđin upravlja. Da bi nas u red uveo i sve nam vrijedno uzeo. Ko što su nekad carevi pa s njima age i begovi. Poslije gospoda sa zapada koja nas i danas napada. Ne kao prije oružjem, već mokrom krpom sred čela. Na bolje nismo navikli. Nit smo bolje zaslužili.
Kažem ja tebi, jarane moj, sve ti je ovo sranje u bojama kojima narod farbaju. Danas bogati vladaju. Kao što su i prije. Nema ti tu nikakvih promjena, niti nas šta bolje sleduje. Ono malo vlasti što sam osjetio u mladosti, danas trune u sjećanju. Kao što i ja trunem u vremenu koje mi je, milošću božjom, dodijeljeno. Kao nebeski dar, uz roditeljsku muku i napor. Tako je i mojoj djeci koja su ostala bez posla. I sa suženim pravom da dižu svoju djecu. Pa ja o njima, pod stare dane, moram brinut i rintat.
Život je, moj jarane, težak kamen na srcu. Ko ga se ranije riješi, taj se i Bogu zamjeri. Ko ga do kraja donese, za toga nada postoji. Velim ti onako po duši a ti, kako ti volja.
…..
Tako je u julu devedesetsedme godine snatrio penzionisani fizikaner Šemso dok je, u društvu pomoćnog zidara Luke, rodom od Maglaja, ispijao posljednje kapi pive za vrijeme marende na neumskoj rivi. Gazda je već bio došao na gradilište, pozivajući premorene i od vrućine izmoždene radnike, da nastave započete poslove. Krupne kapi znoja slivale su mu se niz podriglo lice, kvaseći u potocima kao balon napuhan podvoljak na bradi.
Posao ne smije čekati. Sve drugo može da stoji.
Kao i suha priča, ko suha grana, mršavog Šemsudina Šemse Suljića bivšeg rudara iz tuzlanskog kraja. Oca četvero djece i dede osmero unučadi. Napola mrtvog od rata. A jedva živog od rada.
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik.
