RUPE – dramski tekst

Foto: C. K.

RUPE  (dramski tekst)

Piše: Denis Kožljan

LICA:  Lea
          Gradonačelnik
          Vatrogasac Đurica
          Volonter
          Poštar Luka
          Seljak
          Baba Mara
          Vozač Hitne
          Medicinska sestra
          Liječnik

OSTALI LIKOVI :  stanovnici Gline,  policajci, slučajni
                          prolaznici

Nedjeljno jutro. Sasvim obično na prvu. Banija siva i otužna u blatu zimskog kalendara. Ulice Gline gotovo puste samo se tu i tamo mogao vidjeti koji prolaznik s maskom na licu jer mjere predostrožnosti zbog pandemije i dalje su na snazi.  Svatko u svojoj trošnoj kući ili stanu poneke višekatnice sagrađene očito još u prošlom stoljeću. Glinjanke su spremale nedjeljni ručak, a odnekud je dopirala i glazba katoličkog radija.
                     

                      1. ČIN

Osmogodišnja Lea, djevojčica plave duge kose, igrala se u parkiću pored crkve sa svojim ljubimcem, bijelom maltezerkom.

LEA: “Lunaaa, draga Luna, dobra moja Luna”, ponavljala je, gladeći psića kojeg je dobila na poklon za nedavni rođendan.
Pusteći ga na trenutak s uzice, uzela je grančicu crnogoričnog stabla i bacila je daleko, naredivši;

LEA (zamahnuvši rukom): “Hajde, trči, trči…brzo! Uzmi, Luna, uzmi! Takoooooo! Donesi samo, hajde!”

I tako nekoliko puta, simpatična ženka, kratke kovrčave dlake i budnog pogleda, donosila je štap Lei uživajući svaki put iz početka da bi onda za nagradu dobila i komadić salame pa bi onda i veselo  zalajala.
Za nekih desetak minuta, evo i mladog poštara Luke koji se također u slobodno vrijeme dok nije raznosio poštu, volio poigrati sa Leom i njenim ljubimcem. Njegov Zak za razliku od Lune, nije nešto bio poslušan već je njuškao uvlačeći glavu u svaku travku. Volio je papati sve ono prirodno što mu se nalazilo na putu.

POŠTAR LUKA (sjedne na orošenu travu): ” Lea, kako je kod kuće? Uživaš li u praznicima? Sigurno imaš puno petica u školi? Ti si uvijek bila dobra učenica.”

                    2. ČIN

Zvonik na glinskoj crkvi, odzvonio je dvanaest puta. Bio je to znak da je podne i oni što su se našli na glavnoj ulici ovog  malog banijskog gradića, ubrzali su korak, žureći na obiteljsko okupljanje za stolom. Čak je i slabašni komadićak sunca nakratko izvirio ispod sivila neba, a onda…..a onda užas…tutnjava…kršššš, lom…oblaci prašine. Zaljuljalo se tlo pod nogama, opća pomutnja, grmljavina bez kiše, jauci, komadi drveta, stakla i metala poletješe na sve strane. Gusti dim. mirisi paljevine i metala nadjačavali su mirise kolača iz maminih kuhinja. I trajalo je to nekih par minuta dugih kao godina. Kaos, teški kaos! Zatresla se zemlja, grdno i nevjerojatno. Posvuda sirene, vatrogasna kola, policijske postrojbe. Ljudi izišli iz svojih kuća i dućana, a što je s onim drugima?
Apokaliptične slike na svakom koraku. Rupa do rupe na cesti, probušeni asfalt jednako kao i krovovi kuća.

POŠTAR LUKA (sakriven ispod drvene klupice u parku, pokrio rukama lice):  “Zak, Lea! Ejjjjj, djevojčice moja!”

Dozivao je, šokiran prizorom, nekoliko metara pred sobom.
Zak se opružio na travi, krvavih šapica, a do njega i bijela malteserka polomljenih udova. Nisu davali znakove života.

LEA (sklupčena, okrenuta licem prema tlu): Upomoććććć! Jako me boli ruka. Sve me boli! Majčice moja, gdje si? Ahhhh! Što se to dogodilo, pomozite!

Lijeva nadlaktica je krvarila, a njezine patike odnosno jedna samo, okrenuta naopačke, odletjela je do obližnjeg kontejnera. Dojurila su ambulatna kola iz koje su iskočili liječnica i medicinska sestra te, videći unesrećenu, polako je stavili u imobilizirajuća nosila i u bolnicu. Sirene su zavijale, prestrašeni građani dozivali su na mobitele svoje najbliže,  a onda se pojavio i gradonačelnik s megafonom.

GRADONAČELNIK: “Molim Vas ljudi, zadesila nas je nesreća, zemljotres. Amplituda veća od 6 po Richteru! Molim Vas za razumijevanje. Ne stajte ispod ruševnih objekata i ne ulazite u kuće, preopasno je! Pozvane su sve službe za spašavanje. Stižu volonteri, vatrogasci, Služba spašavanja. Samo bez panike!”

A panika, strah, plač, jauci, dozivanja bili su u tim trenucima Svete nedjelje jedini znakovi ikoje komunikacije. Strava i očaj!

              3.ČIN

Banijski kraj, ionako ranjen i iskrvavljen u Domovinskom ratu, očito je doživio još jedan udarac u obliku prirodne katastrofe koja ne bira ni mjesto ni vrijeme. Glina, okolni gradovi i naselja tog su se dana našli u kaotičnoj situaciji, strašnih razmjera jer je gotovo cijeli kompleks zgrada, gospodarskih i onih drugih, sravnjen sa zemljom.
Vatrogasac Đurica, profesionalac, poznat i po hrabrosti, u svom svjetlećem odijelu i svojim psom, dao se u traganje za eventualnim unesrećenima i tako naišao na ženu koja je ostala u svom autu prignječena otpalom žbukom sa zgrade.

VATROGASAC (razvalivši vrata crvenog Passata); “Gospođo, dobro je, biti će sve u redu, ne bojte se, samo mi dajte ruku! Možete li se odgurnuti?

Srednjovječna gospođa, blijeda poput voska, ispucalih usana i očito dehidrirana, nije mogla govoriti. Strah ju je nadvladao, a i šok, vidjevši slike svuda uokolo.
Đurica je upotrijebio sve svoje znanje i iskustvo te uspio izvući ženu, a sad i uz pomoć kolege staviti je u kola Hitne pomoći. Bio je ponosan na sebe.
No, večer se spustila dobrano, a nekih desetak kilometara od Gline, u selu sa svega nekoliko kuća, jedan stariji čovjek u gumenim čizmama, držao je kravu i čekao hoće li netko stići i pružiti pomoć. Njegov skromni dom, raspao se kao kula od karata zajedno sa stajom. Uplašen i zabrinut, suznih očiju dozivao je susjedu, Babu Maru koja je sama živjela u trošnom kućerku. Zvao je i sa zebnjom čekao da netko dođe jer se Baba Mara nikako nije javljala.

Ali kako se u nevolji poznaju junaci, mladi dečki, sportaši iz obližnjeg Lječilišta, zajedno sa Crvenim križom uspjeli su doći i do ovog mjesta, spremni pomoći. Njihov pas tragač nije otišao u prostorije nekadašnje kuhinje i sobe, već ravno u štalu. Pronjuškao i dao znak da je tamo netko. Scena koja se mogla vidjeti kao iz filmova: krava stisnuta uza zid, prežimala je malo sijena koje je bilo u hranilištu, do nje posuda sa prolivenim mlijekom, nasred štale ogromna rupa u kojoj je Baba Mara, ranjena, krvavog lica, jaukala.

MARA: “Jao, nesretna li sam ja, Bože moj! Pomozite, sriče moje! Sam vas je Bog doveo u ovu zabit, djeco moja!”

Baka je živjela sama, bila je udovica već dugo godina, a preživljavala je s kravom i nekoliko kokica. Potres joj je ovog puta sve uzeo. Ostala je bez svog skromnog kućerka. Volonteri i medicinska sestra uspjeli su nakon sat vremena izbaviti Babu Maru iz zemljanog otvora. Stanje nije davalo nekakve velike nade ali pod zvukom sirene tj. znaka hitnosti odvezli su nesretnu ženu u bolnicu. Izmjerili su joj temperaturu i vidjevši rezultat, medicinska sestra obučena u bijelo odijelo zbog Covida, odmahivala je glavom. Smjestili su je u sobu, na krevet sa respiratorom, a onda je stigao i glavni liječnik sa knjigom.

LIJEČNIK: “Baka, Maro, žao mi je ali imate koronu odnosno visoku temperaturu, a i slomljena vam je ključna kost. Moramo vas zbrinuti. Imate li nekoga od bližnjih?”

BABA MARA (izvadila iz džepa svoje crne haljine, zgužvanu sliku kojoj je rupa prekrila lice mlade djevojke); “Doktore, ovo je moja jedina i najveća ljubav, moja unuka Ivana kojoj je danas rođendan. Postala je punoljetna, a živi u daleken svitu, preko bare.”

Jedna suza spustila se niz Marin suhonjav, blijedi obraz. Liječnik je otišao, valjda zato jer on ne smije ratovati s emocijama.
Hrabra žena i baka, nažalost uz svu pomoć, nije izdržala bitku s koronom i prijelomima tijela. Zaklopila je oči, a oštećena i rupičasta slika unuke ostala je ispod jastuka kao jedina uspomena, kao teška uspomena i sjećanje na ovaj dan kad padale su kuće, tresla se zemlja na čijoj mekoj i navlaženoj podlozi nastale su ogromne rupe. Čudan neki znak.