Foto: Atdsphoto – Pixabay
Raz – um
Trebalo je krenuti na put.
Obuzdati divlje konje.
Hrabro uzjahati.
I oštrim udarcem mamuze o glatko smeđe snažno tijelo kratko, sasvim kratko, potjerati u pokret.
U pokret.
U pokret. Te vrludave, slobodne mase, što još nedavno se kretaše slobodne dolinom bez brige.
Ta već je i plandovanja tog bilo dosta.
Čekalo je vrijeme važno. Vrijeme svrhe. Vrijeme usmjerenosti. Vrijeme ispunjenosti.
Za čim? Za čim? Pitali se u vrelini trka tog ti konjci, hrabro jezdeć’ u sigurnim rukama jahača.
Osjećali su se.
Životinje plemenite. Jahači nešto manje.
U trkama svojim svakodnevnim izgubiše Istinu.
Noseć tako na svoje dv’je noge pregršt zbilje svakojake, pozabiše otkud krenuše.
Potreba za brzinom postade sve jača.
Zatomiti treba prazninu što kuca pulsirajući, vrišteći…
Nek’ konjci ržu,
nek’ skaču,
nek’ propinju se!
Do nebesa, do čudesa!
Još časa ima. Nade zrnca.
Da dio plemenitosti živinčeta lijegne i na krutoga jahača
što u ludilu utrke zaboravlja od čeg’ je sazdan i on sam.
Nešto krvi, žilja, kože, i… uma, uma- Razuma!
Kamo li sreće da tog’ se sjeti!
Možda ne’ko mamuzom mora da ga podsjeti?!
Andreja Sedak Benčić
