Foto: Darius Bashar – Unsplash
MALA TORBA, VELIKA SLOBODA
Ako se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji je način da promijenite stil odijevanja. Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru. Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto pet godina. Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet Doma i škole, jer netko poput mene s kingsize torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek zajamčena, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora. S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe i kistovi, uradi sam literatura, lončanice s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije.
Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju glupost. Što se tiče suknje, ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug. Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima pa se širilo. Kako je duša također bila dobrostiva, počela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice. Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i čušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede. Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije – na kraju sam kupovala one u obliku peraja kako bih mogla što radosnije plivati svojim životom. U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje pa mi je zaprijetila ovrha nekretnina i ćuza.
Jednoga dana, ponovno razgledajući na rasprodaji oveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula, Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlao:
– Ako više ikada kupiš torbu veću od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na lomači!
Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde, doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba. Život je, zapravo, jednostavan. Trube su zatrubile, more se otvorilo.
Kao prava preobraćenica, s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila potpuno promijeniti stil života. Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke, potom pedesetolitarske lončuge i tave čiji je obujam bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ako je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nerazmišljanje. Sve sam to obavila prije nego što su se najdraži vratili kući. Još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela visokih šiljastih peta i dva svijetloplava kostimića, broj premala, u kojima sam jedva mogla disati. Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne zaglavim među tramvajskim šinama, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera. Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći raskrižje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti. U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u njoj najmanji novčanik na svijetu, kreditnu i osobnu karticu i ruž. Izbacila sam fotografije djece, muža i psa, četverolisne djeteline, plastičnoga praščića i članske iskaznice kojekakvih udruga, i iako sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim.
S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah su se primila pospremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikada me više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u knjižnici. Muž me počeo izvoditi na ručkove jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam počela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navukla ružičaste natikače s perjem čija je peta svako malo rasla.
Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu. Ako razvijete krhkost, sve probleme počet će rješavati netko drugi.
Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu. Kakav odmor! Kakva bajka! Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugačke da izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu pa su me na sastancima uredništva biblioteke “Razdor” počeli gledati s uvažavanjem. Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam bogatog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam. Naučila sam hodati u štiklama bez spoticanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi se da sam pronašla sebe.
– Hm, da – potvrđuje mi dragi Bog. – Oduvijek sam ti govorio da je život jed-no-sta-van. To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku. Ali nikad nije kasno pa stoga zapamti, dijete moje: uvijek možeš biti još slobodnija i još, još sretnija!
Sanja Pilić
O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.
Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.
Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.
