Dolazak

0
1738
Foto: Fabio Comparell - Pixabay

Foto: Fabio Comparelli – Unsplash

 

Dolazak

 

Bože, koliko slika, riječi i snova. I razgovora sa samim sobom, koji su mi jednostavno nametnuti. Fali mi samo taj ritam koji se otvori i valja se tečno i glatko, pa odjednom nestane. Jer znam da je negdje u meni ritam rečenica, slogova i koraka. I slike u blizini i daljini, i daleki vrtovi egzotični skrojeni po božjoj mjeri, i ljudskoj donekle. Putujemo opet u poznate krajeve i krajolike. Žudimo za životom. Netko je rekao da će sve biti dobro i to me drži neko vrijeme. Kao otpušten sam iz bolnice i sposoban za sve, a ima toliko neobavljenog posla. I taj posao čeka. Kako to posao čeka nitko ne zna, ali to je više stvar jezika. Jer ono što se dogodilo i što se događa, držim u kutiji za prvu pomoć. Ona je bačena negdje ispod sjedala i sada više nemam briga. Pravim se da nemam briga. I to je već nešto, barem što se tiče ritma. Ali, i misli dolaze i lutaju mozgom. Misli su bezazlene, a mogu ti nešto i pametno reći. Uglavnom su nostalgične i sjetne, poneke ulaze u detalje koji mi doista ne trebaju. Jesu li tu uopće misli i što ja to pišem, ne znam. Samo, nešto me drži i još sam tu. Prošli smo most, to je uvijek neki poseban doživljaj, kad prelazimo s kopna na otok, i onda se taj otok ponaša kao domaćin. To je moj dio svijeta od pamtivijeka.

To mi nitko ne može oduzeti. Pa ipak, svašta se dogodilo u međuvremenu, a otok ostao isti, i stoji tu već sto tisuća godina, možda i koji milijun više. U njemu sam ja i ovdašnji, domaći ljudi, i zapuštena polja, poharani vinogradi i masline. Prošlost se prodaje jeftino, ali bolje i to nego ništa. Od nečega se mora živjeti. Upozoravaju me na novu cestu. To je nov odvojak koji je jako lijepo napravljen. Ja sada ne vozim, jer kao nisam sposoban za to. A sposoban sam za sve, samo ne znam kako to izvesti. Dobro sam, ali znam da će se sve odjednom završiti i da taj dan polako dolazi. Još uvijek ne znam što je prostor i vrijeme, ali me zvonici upozoravaju na nešto važno. Dižu se ponosito nad svim kućama i krajevima i zvone, mlate, odzvanjaju i brecaju, upozoravaju na vrijeme koje prolazi, a oni ostaju. Streme visinama i nameću se samom nebu. A nebo je modro čisto, tako će biti još par milijardi godina. I sve to u meni, i sve to za mene i njega koji se koristi svakom prilikom da mi zamagli pogled. Ali, ja još uvijek mislim i gledam, i znam da je sve to nekako prošlo, i da tu ima nostalgije, ali me ni ona previše ne zamara. Vozimo se i to je dobro, i gledamo sva ta prostranstva, dokle pogled dosiže. To je ta nova kuća, Borisova, jer sam se zablenuo u građevinu koju ne prepoznajem. Gradi sad i hotel, a Frane je otvorio novi restoran. Negdje usred nigdine.

I ljudi dolaze tamo kao na neko novo svetište, kao da su našli blaženo i mirno utočište, daleko od buke. Ovdje je inače sve podijeljeno, do ijednog metra. tko bi rekao da sve nekome pripada i da se sve zna – čije je čije. Tu i tamo se netko napije, kao neki dan Bepo, kojeg su morali nositi, baš nositi kući. A Ive Petrov je razbio auto. A njemu, hvalabogu, ništa. Dobro da je ostao živ, kakav je udarac bio. Stigli smo taman na ručak i pri izlasku iz auta mene hvata lagana nesvjestica, ali opet se pravim da je sve dobro i da je kuća sjajno obnovljena, kao nova. Kao neki novi početak, jer teta Dumica je umrla prije par godina, a ja za to saznajem tek sada. I tamo više nema nikoga, u cijelom tom malom kvartu, kao ni na cesti, a sve je ostalo isto. Osim što su se posušila još dva bora. Puno i prazno, kako se uzme. Sjedam na prvu stolicu i gledam u prazan zid. Što bi se još uopće moglo dogoditi. To je pitanje izvan jezika, nema nikakve veze s ritmom i stilskim figurama, a kamoli nekom načetom radnjom. I sad ne mogu iz ove kože. Samo nema toga kome to mogu ikada više reći.

Dragan Gligora

 

O autoru: Dragan Gligora rođen je 1963. u Pagu. Osnovnu i srednju školu pohađao u Kolanu, Novalji i Pagu. Diplomirao na FF u Zadru 1989. godine Hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Pohađao doktorski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je 2007. obranio doktorsku disertaciju Psihoanalitička introspekcija i osobni mit u romanima Petra Šegedina. (Povjerenstvo: akademik Milivoj Solar, prof. dr. Cvjetko Milanja i prof.dr. Vinko Brešić) Deset godina radio u prosvjeti. Od 1999. radi kao novinar HRT-a. Objavio knjigu eseja Rad snova, knjigu lirske proze Jedini smisao vremena, te tridesetak znanstvenih i stručnih radova i recenzija. Sudjelovao u radu dvadesetak znanstvenih skupova i kolokvija. Područje interesa: teorija književnosti, novija hrvatska književnost, svjetska književnost, teorija mita, filozofija jezika, filozofija znanosti i psihoanalitička teorija. Živi i radi u Kninu.