Centar Kulture predstavlja intervju s fotografkinjom Lili Bašić.
Lili, vi se bavite fotografijom. Ali nije riječ o uobičajenoj fotografiji na koju
smo naviknuti. Bavite se fotografijom hrane. Recite nam po čemu je ona
specifična i po čemu se razlikuje od ostalih stilova?
Da, bavim se fotografijom i to ne isključivo fotografijom hrane. Svoj rad uvijek
predstavljam u kombinaciji ‘hrana + putovanja’ jer su s jedne strane hrana, a s
druge putovanja i sve ono što uključuju zapravo dva glavna interesa u mojoj
fotografiji. Najsretnija sam kad ih uspijem iskombinirati jer je hrana, a pri tom
mislim na sve od proizvodnje hrane, svježih namirnica, rada s hranom, ljudskog
elementa pa do nekog konačnog proizvoda, jedan od važnijih elementa svakog
putovanja. Kad kažem ‘putovanja’, ne pravim nikakvu razliku da li se radi o
posjetu obližnjem selu, putu u drugi dio zemlje u kojoj živim, drugu državu ili
udaljeni kontinent. Apsolutno svako mjesto može inspirirati i ponuditi fotografu
dragocjene motive.
Kao i svaka vrsta fotografije tako i fotografija hrane ima svoje specifičnosti i svaki
početnik će vrlo brzo shvatiti da nije tako jednostavno postići da hrana izgleda
privlačno i da ‘mami’ gledatelja kao da i fotografija u isto vrijeme prenese
određenu priču, atmosferu i osjećaj. Ja u svom radu koristim isključivo prirodno
svjetlo i meni osobno je to najvažniji element u stvaranju dobre fotografije hrane.
Razumijevanje prirodnog svjetla i kako ono utječe na konačni rezultat koji želimo
postići. Osim svjetla tu su i brojni drugi elementi o kojima moramo voditi računa.
Dok npr. u fotografiji prirode i pejzaža, moramo svoju pozornost obratiti svjetlu,
vremenu u kojem fotografiramo kao i vremenskim prilikama, ali ne radimo
nikakve intervencije u subjekt fotografiranja, u fotografiji hrane je to dosta
drugačiji proces. Kao fotograf odlučuješ na koji način želiš prikazati određenu
hranu, bila to namirnica ili konačno jelo i tu je svaki element važan. Počevši od
podloge na kojoj fotografiramo, posuđa i drugih rekvizita, ukrasnih elemenata kao
sto su cvijeće, bilje, začini, sastojci koji su dio jela, do pažljivog promišljanja o
bojama i teksturama koje ćemo koristiti. A pri tome ne gubivši iz vida da je glavni
junak naše fotografije – naš subjekt, bez obzira da li su to npr. svježe trešnje, jedna
rajčica, dekadentna čokoladna torta ili bogato postavljen stol pun primamljivih
jela. Sve ostalo je samo u funkciji stvaranja, građenja i prenošenja priče i emocije.
Kako i kada ste se odlučila baviti fotografijom i onda se još preusmjeriti i
usavršiti u fotografiji hrane? Koji su vaši počeci?
Fotografija je bila nešto sto me zanimalo još otkad smo u djetinjstvu sestra i ja na
poklon od roditelja dobile mali klasični analogni fotoaparat na film. Ja sam uvijek
bila ta koja je svih ‘gnjavila’ da se što više fotografiramo i iako nisam imala
nikakvo znanje, imala sam već tada strast i ono što bi se moglo nazvati ‘dobro oko
za kadar’. Kasnije me život odveo nekim drugim putevima, po struci sam dipl.
sociologinja, živjela sam u nekoliko različitih država (Škotska, Kazahstan, Turska,
Švicarska), radila na raznim radnim mjestima, a fotografija je kroz to vrijeme
ostala moj hobi koji sam prakticirala tada još uvijek bez ikakvih konkretnih znanja.
I tako sve do 2014. godine. U to vrijeme sam živjela u Astani, glavnom gradu
Kazahstana, gdje su zime bile duge i ekstremne. Grad je bio okovan ledom po 4-5
mjeseci godišnje i tijekom moje druge takve teške zime, shvatila sam da se moram
i želim početi baviti nečim što me veseli, da se moram okupirati s nečim sto će mi
pomoći da se lakše nosim s teškim okolnostima. Fotografija se odmah nametnula
kao jedini izbor i tako sam jedno jutro kad je vani bilo -40 C, sjela za svoj radni
stol ušuškana u nekoliko slojeva odjeće utipkala na svom laptopu na engleskom
jeziku ‘kako početi učiti o fotografiji’.
Kod koga ste se usavršili za fotografiju hrane i koliko je trajao tečaj?
Završila sam profesionalni online tečaj fotografije ‘The Photography Institute’ koji
ima 12 modula i pokriva sve od osnova fotografije do detaljnijih znanja potrebnih
da bi se fotografijom bavili kao ozbiljnim hobijem ili profesionalno. Svaki modul
ima teorijski i/ili praktični zadatak i nakon uspješno završenih svih 12 modula
dobije se diploma o završenom tečaju fotografije. Jedna od izvrsnih stvari kod
ovog tečaja je što svaki student dobije svog mentora koji ga prati kroz cijelo
vrijeme trajanja tečaja i uvijek je dostupan online za bilo kakvu pomoć i upute.
Nakon završenog osnovnog tečaja moguće je odabrati i ‘napredne module’ koji su
posvećeni pojedinačnim vrstama fotografije tako da sam se tu prvi put zapravo
upoznala s fotografijom hrane i završila i taj napredni tečaj.
Sve to je bio zapravo samo početak jer kod svakog ozbiljnog bavljenja
fotografijom potrebna je praksa, praksa, praksa. Učenje iz grešaka, ponavljanje i tako opet ispočetka. Jednostavno kad jednom počneš fotografirati, to postane način
života i nešto bez čega ne možeš i ne želiš.
Uz ‘bezbroj’ sati provedenih u učenju i prakticiranju fotografije, jedna od
prekretnica za mene je bila kada sam 2016. završila 5-dnevni tečaj ‘Food
Photography & visual storytelling’ u Engleskoj u organizaciji renomirane norveške
fotograkinje Marte Marie Forsberg. Na toj radionici kao gost predavač sudjelovala
je i švedska fotografkinja hrane Linda Lomelino koja je meni od samog početka
bila jedna od najvećih uzora u stvaranju i prenošenju atmosfere i emocija kroz
fotografiju hrane.
U svijetu ovaj stil fotografije je cijenjen. Kakav je odnos u Hrvatskoj prema
fotografiji hrane?
Da ste me ovo pitali prije 4 godine, kad sam se iz inozemstva vratila u Hrvatsku,
rekla bih da je fotografija hrane tu kod nas vrlo necijenjena vrsta fotografije i da se
izjednačava s food bloganjem. Kad sam se počela profesionalno baviti tom vrstom
fotografije, imala sam dosta negativnih iskustava. Mnoge firme, brandovi u
Hrvatskoj nisu bili spremni platiti za uslugu profesionalnog fotografiranja već su
nudili kompenzaciju u proizvodima što je meni bilo nezamislivo i nepojmljivo.
Nešto tako sigurno ne bi ponudili portretnom ili pejzažnom fotografu. Uvijek
iznova sam morala objašnjavati koliko je tu uključeno rada, od osmišljavanja,
stiliziranja, izvedbe, obrade da ne spominjemo određeni samo tebi svojstven
umjetnički izražaj zbog kojeg te kao fotografa u konačnici i žele angažirati. Čini
mi se da se u ovih nekoliko godina situacija ponešto popravila i da se osvjestilo da
ako želis da tvoj proizvod, bili to pekarski proizvodi ili jela u vrhunskom restoranu,
budu prezentirani potencijalnom kupcu / gostu profesionalno i vrhunski, da za
takvu uslugu moraš izdvojiti i određeni budžet jer je to ulaganje u promidžbu i
imidž.
Ponekad održavate i radionice. Kakva su vaša iskustva kao osobe koja se
našla u ulozi držanja radionica i kakve su povratne informacije polaznika?
Dvije godine zaredom sam asistirala američkoj fotografkinji hrane Evi Kosmas
Flores na njezinim međunarodnim radionicama u Istri, a održala sam i svoje
radionice u Zagrebu i Ljubljani. Održavanje radionica fotografije hrane, a pogotovo višednevnih je poprilično veliki logistički zahvat jer je potrebno puno
ulaganja i planiranja da sve bude na visoko profesionalnoj razini. Opet ću povući
usporedbu s npr. radionicom fotografije pejzaža na kojima sam također sudjelovala
kao sudionik, bez ikakve namjere da tvrdim da su jedna ili druga zahtjevnije za
organizaciju vec samo kao usporedbu o različitosti. Na radionicama fotografije
pejzaža fotograf i organizator mora voditi računa pretežno o lokacijama i
vremenskim prilikama u kojima će se fotografirati. Na radionicama fotografije
hrane ti si kao fotograf i organizator odgovoran za pripremu samog subjekta
fotografiranja pa osim o svjetlu, vremenskim prilikama, trebaš osmisliti unaprijed
sve što će se tijekom radionice fotografirati i zatim se pobrinuti za izvedbu. Svojim
sudionicima moraš ponuditi inspirativan ambijent, vrhunske namirnice,
primamljiva jela, kvalitetno i primjereno posuđe i ostale rekvizite, cvijeće i ostalo,
a zatim sve to moraš stilizirati i prezentirati na način koji će inspirirati i rezultirati
dobrom fotografijom. Dakle, puno je tu truda, ali i puno zadovoljstva kad vidiš da
si nekome prenio neka svoja znanja, iskustva, a uvijek i i sam nešto naučiš.
Fotografija hrane nemoguća je bez prethodne pripreme, pečenja, kuhanja i
stilizacije. S kime sve surađujete i tko vam priprema hranu prije
fotografiranja?
Pa to ovisi da li se radi o fotografiranju hrane u nekom restoranu, hotelu,
slastičarnici, pekarni i slično gdje kao fotograf nisi zadužen za pripremu hrane ili je
riječ o nečemu što si pripremio kod kuće i/ili u svom studiju jer želiš stvoriti neki
kvalitetan sadržaj za svoje društvene mreže, svoj portfolio, web ili blog. U tom
slučaju, sama se pobrinem za pripremu, stiliziranje i konačno fotografiranje.
Možete li nam ukratko opisati kako izgleda priprema fotografije hrane.
Budući da u pravilu nije riječ o spontanoj fotografiji i potrebne su
predradnje, koje sve korake morate napraviti da biste dobili savršeni kadar i
snimak?
Vjerujem da svaki fotograf ima neki svoj proces stvaranja. Kod mene sve započne
nekom inspiracijom i idejom koja se jedno vrijeme zadržava i razvija u mojim
mislima. Tako da kod mene to funkcionira na način da prije samog fotografiranja već imam razrađenu osnovnu ideju i sve što mi je potrebno da postignem rezultat
koji želim. Ono osnovno pitanje koje si postavim jest što želim prenijeti
fotografijom, koje emocije, kakvu atmosferu.. Npr. ako želim fotografirati pitu od
trešanja, da li želim ‘ponijeti’ gledatelja u vruće ljetno popodne negdje u prirodu, u
hladovinu i uživanje u svježe pečenoj piti od trešanja i čaši hladne limunade ili
želim da atmosfera bude domaća, cozy, rustikalna kao da pitu jedeš kod bake na
selu uz šalicu čaja posluženog u njezinim omiljenim starinskim šalicama. Dakle, za
mene je ta ideja ono prvo i osnovno, a sve drugo što slijedi, od prirodnog svjetla
koje ću koristiti, prikladnih rekvizita, posuđa, boja, tekstura itd. je zatim u funkciji
ostvarivanja te ideje i prenošenja priče koju želim ispričati kroz svoju fotografiju.
Naravno da vam je inspiracija sama hrana. Ali imate li još neki motiv za
određeni kadar i fotografiju. Mogu li vam ljudi, prostor ili priroda biti
inspiracija za radove?
Moja fotografija definitivno nije ograničena samo na hranu i podjednako uživam u
fotografiranju prirode i svega onoga što spada pod putnu fotografiju. Bilo da je to
kadar ribara i njegovih ruku koje vade mrežu iz mora, stablo jabuke prepuno
plodova okupanih zlatnom kasno popodnevnom svjetlošću ili detalj s tržnice… za
mene je inspiracija i ljepota na svakom koraku. Najviše je zapravo nalazim u
prirodi, u smjeni godišnjih doba, u čarobnom svjetlu… A kod fotografije hrane,
najviše uživam u fotografiranju hrane u kombinaciji s čovjekom, ruke koje mijese
kruh ili beru grožđe ili drže plodove zemlje, to su kadrovi od koji mi srce brže
kuca.
Prema vašoj procjeni, koliki utjecaj na samu kvalitetu rada ima autor, a
koliko eventualna kasnija računalna obrada?
Dobar kadar, motiv, izvedba, to je ono što je ključno za dobru fotografiju, a obrada
je, po mojem mišljenju, ‘šlag na kraju’, to je ono što podiže cijelu priču na višu
razinu i na neki način pridonosi stvaranju prepoznatljivog stila. U svom radu nisam
pobornik prevelikih intervencija u smislu obrade, a to me ne privlači ni kod radova
drugih fotografa. Smatram da obrada mora samo pomoći učiniti dobru fotografiju
još boljom i da je pri obradi potrebno što više zadržati prirodnost.
Imate li neku vrstu hranekoju posebno volite fotografirati, npr. slastice i
kolače ili vam svaka hrana odgovara kao „model“?
Najviše volim fotografirati hranu u svom prirodnom okruženju, npr voćnjak ili tek
iz zemlje izvadjena mrkva, zatim namirnice koje stiliziram tako da prenesem
određenu priču npr. starinsku zdjelu punu jagoda poprskanih vodom radi svježine
na nekoj rustikalnoj stolici ili slično ili ruke koje drže hranu kao npr, kruh, svježu
ribu ili grozd grožđa. Najviše me privlači i inspirira jednostavnost i prirodnost.
Osim što se bavite fotografijom volite i putovati. Koja vam je najdraža država
koje ste posjetili ili živjeli i zbog čega vam je ostala u lijepom sjećanju?
Kod mene su putovanja i fotografija isprepleteni i ne idu jedno bez dugoga. Svaka
država koju sam posjetila ili u kojoj sam živjela ima toliko toga lijepog i
zanimljivog, ali izdvojila bih Švicarsku gdje me ljepota prirode potpuno očarala.
Te veličanstvene planine, šume, rijeke, kućice kao iz bajke, tako lijepo uređene
okućnice, sela i mali gradići, sve to mi se zauvijek utisnulo u sjećanja i dušu. Imala
sam sreću živjeti u švicarskim Alpama dvije godine i od prvog dana sam se tamo
osjećala kao doma. Priroda je nešto što me neizmjerno privlači i veseli.
Još bih izdvojila Italiju u koju se uvijek rado vraćam i koja me uvijek iznova ispuni
uzbuđenjem i mislima kako je ljepota života u jednostavnosti. U svježim rajčicama
i kremastoj mozzarelli, u ispijanju kave na nekom malo šarmantnom trgu, u
osmjehu malog tamnoputog dječaka, u gledanju zalaska sunca dok negdje u
pozadini sviraju talijanske canzone….
Moram spomenuti i Sloveniju koja je uz Hrvatsku za mene drugi dom. Po maminoj liniji sam slovenskog podrijetla i to je zemlja koju često posjećujem i koja me uvijek iznova ispunjava, zavodi i inspirira svojim prirodnim ljepotama, planinama i rijekama, starim ulicama i trgovima, svojom romantikom i šarmom.
Pokrenuli ste i blog Travelling oven. Osim fotografija na blog stavljate i
recepte. Koje recepte najčešće stavljate na vaš blog? Što još čitatelji mogu
pronaći na vašem blogu?
Blog Travelling oven sam počela pisati prije nekih 5 godina i od početka sam ga
zamislila kao mjesto gdje ću u svom kutku interneta spajati svoje velike ljubavi, fotografiju, hranu i putovanja. Nikad nije bio zamišljen kao food blog već kao
mjesto gdje ću dijeliti svoje učenje i napredak u fotografiji hrane i putnoj
fotografiji, a sve to ponekad popratiti nekim jednostavnim receptom, najčešće sa
zdravijim namirnicama ili pričom s neke radionice fotografije ili putovanja. U tim
prvim godinama fokus je bio više na prakticiranju fotografije hrane pa uz to i
objavljivanjem recepata, a sada fokus više okrećem na samu fotografiju, bilo da je
riječ o hrani ili putovanjima. Još uvijek ću povremeno objaviti i pokoji recept, ali
na prvom mjestu će biti fotografija.
Imate li planove za bližu budućnost? Možda novi tečajevi ili putovanja kada
situacija dozvoli?
Puna sam planova, ideja i želja! Zadnjih godinu dana malo me usporila cijela
situacija s Covidom kao i neke otežavajuće okolnosti u privatnom životu. Dosta
planova za ovu godinu koji su uključivali i putovanja moralo je biti otkazano, ali
vjerujem da je to samo privremeno i da će uskoro doći bolji dani za sve nas, kao i
bolje okolnosti za ostvarivanje želja i planova. Do tada tražim inspiraciju u
običnim svakodnevnim ‘sitnicama’, fotografiram, stvaram i sanjam o vremenu kad
ćemo opet biti slobodniji.
čestitam, prekrasne fotke, pogotovo ovaj stol sa bundevom i narom i kruške..i ja preferiram tamniji ton odnosno isticanje glavnog motiva…Puno uspjeha u budućnosti, Denis
Hvala vam puno na komentaru i pohvalama, Denis! Ja sam u svojoj fotografiji uvijek sklonija tim tamnijim tonovima, tu sam nekako vise svoja. 🙂 Sve najbolje i vama, Lili
Bravo Lili – svako specijalizirano znanje uz vrhunske rezultate zaslužuje pohvale i podršku…!
…i prijedlog: osim prezentiranja hrane na tanjuru, trebalo bi prezentirati i hranu u čaši…!
Mislim na vino, koje se uglavnom prezentira kao PIĆE, mada vino treba – po meni – promatrati kao HRANU…
Hvala na komentaru i prijedlogu! Imam ja i takvih fotografija ‘hrane u casi’ haha! 😀