Foto: Jonathan Borba – Unsplash
S KIM TREBA DOČEKATI BOŽIĆ?
Imam četrdeset godina i još nisam ulovila muža. Grozno. I ne samo da ga nisam ulovila nego sam uoči Badnjaka dobila nogu od ljubavnika psihijatra i tako zauvijek zapečatila svoj status usidjelice. To je nešto najgore što mi se moglo dogoditi. Mama me svojedobno podučavala strategijama osvajanja muških srdaca – i u tome sam imala uspjeha. Međutim, ni u jednoj vezi nisam izdržala duže od šest mjeseci. Jednostavno, ne znam kratku priču razvući u roman, rekao bi moj prijatelj pisac.
Da ću Božić dočekati sama, doznala sam u Konzumu dok sam glavinjala između polica s pjenušcima u potrazi za puricom. Mobitel se oglasio Spring Thaw melodijom koja se bjesomučno ponavljala u sve glasnijoj verziji, a ja sam crvenjela zbog nimalo diskretnog tona što je izvirao iz svemirske crne rupe smještene u mojoj torbi.
– Napokon – uzdahnuo je psihijatar kad sam se oglasila. – Želim s tobom razgovarati u četiri oka.
Pretrnula sam osjećajući da mi se loše piše i krenula prema hladnjači. Brdo uredno zapakiranih purica čekalo je samo na mene.
– Da – šapnuh skrušeno.
– Mislim da moramo definirati našu vezu – započeo je psihijatar. – Čini mi se da smo prebrzo uletjeli u ovaj odnos. Osjećam se pomalo zarobljeno… Volio bih o tome prodiskutirati…
– Joj – jauknuh – samo to ne! – Žena u zelenom šeširu udari me laktom u rebra. – Gužva je. Reci mi to jednostavnije: trebam li kupiti puricu ili ne?
– Ne banaliziraj – odgovori psihijatar.
– Trebam li kupiti puricu ili ne? – ponovih pitanje vadeći maramicu za brisanje mogućih suza i odmičući se od hladnjače sve bržim i odlučnijim korakom. Bocu šampanjca izvadih iz košarice i ostavih je pokraj boca s uljem.
– Bojim se da ne trebaš – nakon duže stanke oglasio se proučavatelj ljudskih duša.
– Okej – složih se brzo.
– Volio bih da se nađemo barem na kavi.
– Drugi put – odgovorih osorno. Hvala Bogu, moja iskonska, ponosna i beskompromisna narav provalila je iz mene poput tsunamija: dosta je glumljena simpatične ženice! Baš mi i nije trebao psihijatar u životu, pomislih. – Čujemo se – rekoh i izađoh iz prodavaonice.
Vani pada snijeg, ne uspijevam otvoriti kišobran (s obzirom na to da je kupljen za dvadeset kuna na Trešnjevačkom placu, to mu i nije dužnost), cipele su mi mokre – samosvjesni vozač crvenog alfa romea zalio me mlazom smrdljive vode nakupljene iznad slivnika dok sam pokorno stajala na raskrižju i čekala da se upali zeleno svjetlo. Mobitel je ponovo zavijao. Danas nije moj dan, zaključila sam.
Sudbina mi je upravo potvrdila da sam dijete nesreće, luzerica i bezveznjača koja nije, molim lijepo, uspjela zadržati kratkovidnog zaposlenika psihijatrijskog odjela klinike Rebro. Tip je vjerojatno zaključio da sam komplicirana poput Silvije Plath, kvazilinearne jednadžbe i Minosove palače – iako u tome nema ni zrnca istine. Najjednostavnija sam žena na svijetu, kao haiku pjesma ili čaša vode. I tražim istog takvog muškarca, a nalazim samo manje ili više sofisticirane muljatore. Iskreno govoreći, nije ni čudno što moje veze traju kratko: muškarci su mi zanimljivi samo dok o njima znam vrlo malo ili ništa i stoga se uglavnom pokušavam domoći primjeraka izvan vlastitih društvenih i staleških krugova. Ali Zagreb je mali grad i prije ili poslije svi se poznajemo ili smo u krvnom srodstvu. Ubrzo ustanoviš da je život dosadan i predvidljiv poput kabelske televizije i uhvati te panika. Zar je to – to? Takvo me je pitanje i dovelo u sobu distanciranog psihića koji želi uspjeti u životu i pojavljivati se u kontakt-emisijama. Ja sam htjela da se valjamo u postelji i pijemo vino iz jeftinih čaša u potpunoj anonimnosti, a on je iskao niskokaloričnu strast, uglačane plahte i razuman razvoj odnosa – što god to značilo. Zapravo, Božić se i ne dočekuje s nekim koga ne možeš cmoknuti ispod bora onako iskonski i strastveno, zaključila sam nakon što prođoh raskrižje u svom najbespomoćnijem izdanju.
– Gospođice, nešto vam je ispalo iz vrećice…
Okrenuh se. Snijeg se pretvarao u kišu, a ja sam se pretvarala u rugobu. Razočaranje nas poružnjuje nevjerojatnom brzinom: osjećala sam težinu kapaka, stisnutost usana i tupavu mlohavost obraza koja je onemogućavala iole simpatičniji smiješak.
Mladić u kariranoj košulji bez kišobrana i mokre kose gledao je u mene okruglim, sjajnim očima.
– U stvari, ništa vam nije ispalo, ali vi ste mi zanimljivi. Proučavao sam vas. Stanujemo u istoj zgradi, u istom stubištu. Podstanar sam. Niste me zamijetili. Ali ja vas jesam – izjavio je.
– O, pa super! Znači da idemo i u istom smjeru – dočekah se na noge. – Možete li mi ponijeti vrećicu! Iako nije teška.
Mladić prihvati vrećicu i nasmije se. Kiša je sve jače padala.
– I zašto ste me baš večeras zaustavili i predstavili se? – upitala sam ga.
– Ne želim biti sam na Božić. Ne želim ga provesti s prijateljima s kojima sam svaki dan. Nemam curu. A onaj vaš ljubavnik je vjerojatno oženjen… Pa sam mislio…
– Koji ljubavnik?
– Čovjek s cvikerima.
– Nije oženjen. Samo je ozbiljan.
– Oh, znači s njim ćete provesti Božić? Ali on nije za vas…
– Ne, neću. I kako to mislite… on nije za mene?
– S njim se ne možete dovoljno smijati – rekao je mladić. – Ako vam je to važno, a mislim da jest…
– Dobro ste me proučili…
– Da.
– A kako to da ja vas nisam zamijetila?
– Trudio sam se da me ne zamijetite – odvratio je zagonetno.
Hm, zanimljivo, pomislih. Mladić je iz mog filma, osjećam to. Iz glupavog sentimentalnog filma u kojem su važni osjećaji i iskrenost, a ne stanje dionica na burzi, globalno zatopljenje, kupovanje glasova, investicijski fondovi i marketing. Klinac još nije naučio lagati, barem se nije izvještio u velikim lažima.
– Onda, hoćemo li dočekati Božić zajedno? – upitao me bezazleno. – Mogu vam ponuditi hrenovke sa senfom jer mrzim kuhati.
Nasmijah se glasno. Najradije bih dotaknula mladićevo lice. Osjetila sam kako se hormon sreće probudio, protrljao oči i počeo kolati mojim tijelom. Život je čudan. Njime vladaju kemijski zakoni – zato su ovisnosti toliko raširene. Svi ljudi žele biti voljeni: izbačeni iz raja nekoć davno, na različite načine pokušavaju opet doseći to stanje milosti. I riješiti se osjećaja krivnje koji nose kao posljedicu bilo kakvih odluka.
– Ne znam…
– Nemojte previše misliti – prekinuo me mladić i gurnuo u vežu pa u stubište olinjale austrougarske građevine pokraj koje zastadosmo. – Došlo je vrijeme da prestanete razmišljati i počnete živjeti. Radije se hajdemo ljubiti.
Oh, uzdahnula sam, kvragu! Postoje trenuci kada treba riskirati i biti totalno nerazuman, vjerovati u čudo i ne kalkulirati. Baš bih se ljubila s nepoznatim! Taj malac me zbilja poznaje! Isprobala sam razne vrste riskantnih sportova, putovala po nepoznatim zemljama bez kinte u džepu, drhtala od straha u bezbroj idiotskih situacija, vidjela što običnim smrtnicima nije dano i sve preživjela – ali ljubljenje nakon dvije minute poznanstva još nisam iskusila.
– Svidjet ću vam se – rekao je mladić i maknuo šiške s mog čela, a vrećicu spustio na pod.
Sva sreća da ipak nisam intelektualka, pomislila sam razgaljeno, ne zatvarajući oči. Pročitane knjige, filozofska razglabanja i osjećaj etičnosti još uvijek me nisu pretvorili u tužnu gljivu u predugačkoj suknji. Mladić me dodirnuo svojim vlažnim, toplim usnicama pa se stadosmo ljubiti kao da se nikada nećemo zasititi jedno drugog i kao da ništa važnije od ljubljenja na ovom svijetu i nije… A vjerojatno i nije. Sva pamet čovječanstva vrijedi manje od zagrljaja, ptičjeg pjeva ili sunčanog jutra.
– Znao sam da si luckasta – promrmljao je kad se upalilo svjetlo u stubištu. Stara gospođa sa psom prošla je pokraj nas.
Zacrvenjeh se. Mobitel je ponovo počeo zavijati u torbi. Zvuk me podsjetio na moj status usidjelice kojim izazivam sažaljenje kod bliskih mi srodnika. Psihijatar, pisalo je na zaslonu.
– Ne trebaš se javiti – objasnio mi je mladić vragoljasto. – Pitanje predblagdanske, blagdanske i postblagdanske tjeskobe je riješeno: provest ćemo Božić i Novu godinu zajedno. A onda, pustit ćemo da se stvari odvijaju same od sebe.
Ostadoh bez riječi, doslovno bez riječi. U desetak minuta pretvorih se od razbjesnjelo ucviljene i napuštene jedinke u senzualnu brinetu pred kojom je blistava silvestarska budućnost bez antidepresiva i hipnotiziranog buljenja u televizijski ekran.
Mladić me uhvatio za ruku, uzeo vrećicu i namignuo mi.
– A što kažeš da ipak nabavimo puricu? – upitao me.
Sanja Pilić
O autorici: Sanja Pilić završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Neka od djela za djecu prevedena su na slovenski i albanski jezik. Serijal slikovnica o Maši vrlo je popularan već dugi niz godina.
Sanja Pilić živi i radi u Zagrebu.
Po romanima “Sasvim sam popubertetio” i “Mrvice iz dnevnog boravka” napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu ” Žar ptica”. Po slikovnicama “Maša i Božić” i “Maša i klaun” napravljene su predstave u kazalištu “Trešnja”.
