Foto: Pixabax i C. K.
PRIKAZ POLA PROČITANJE KNJIGE
Anto Marinčić: RAFAELO, roman, DHKHB, Mostar
Piše: Ivo Mijo Andrić
Ovaj se osvrt razlikuje od svih koje sam do sada napisao i objavio. Napisao sam ga, naime, nakon polovično pročitane knjige-romana Rafaelo, bosanskohercegovačkog i hrvatskog književnika Ante Marinčića. Postupio sam tako poštujući upute glavnog junaka romana, lokalnog pisca umjetničkog imena i prezimena Rafaelo Letica. Taj nekadašnji pjesnik, a kasnije regionalno afirmirani prozaist, u prezentaciji svoga romanskog stvaralaštva, bez dlake na jeziku ponudio je formulu kako bi ubuduće trebalo pisati prozna štiva. Po njegovom mišljenju, autor bi trebao svaki napisani roman skratiti na polovicu. U daljem postupku, preostalu polovicu urednik bi trebao srezati napola, tako da ostane jezgrovit sadržaj onoga što je pisac zapravo htio reći i poručiti svojim čitačima.
Slažući se s tom teorijskom spisateljskom idejom, prisjetio sam se jedne pragmatične promocije u Društvu hrvatskih književnika od prije petnaestak godina kada je pjesnik, inače Marinčićev imenjak, Ante Stamać, govorio o knjizi jednog pjesnika čije sam ime odavno zaboravio. Tada je ugledni akademik Stamać, govoreći općenito o poeziji pa i o knjizi koju promovira, namjerno ili slučajno napomenuo kako zbog zauzetosti brojnim poslovima na fakultetu gdje je radio, u Matici Hrvatskoj, Akademiji HAZU, DHK-au i drugim institucijama kulture gdje je imao brojna zaduženja, ne stigne čestito pročitati ni jednu knjigu godišnje. Moram priznati da sam se na tu opasku onako u sebi nasmijao, jer sam već ranije primijetio da njegov govor o knjizi i autoru bjelodano pokazuju kako to djelo nije pročitao niti mu je pjesnikova biobibliografija bila poznata.
Nije pokojni Stamać bio jedini prikazivač i promotor koji nije stigao pročitati djelo koje promovira. Takvih je danas više nego što imamo prstiju na nogama i rukama. I ja im se priključujem ovim javnim priznanjem i obrazloženjem zašto sam tako postupio. Jednostavno sam ispoštovao ideju i formulu glavnog junaka Marinčićevog romana, uvaženog kolege književnog imena i naziva djela: Rafaelo. No, za razliku od nekih prikazivača i kritičara koji pišu o nepročitanim ili polovično pročitanim knjigama, ja svoj grijeh površnosti otvoreno priznajem i dodajem da sam u znak pokajanja i pokore pažljivo pročitao recenzije romana napisane od strane tri etablirana literarna znalca: književnika Tvrtka Gavrana, dr. sc. Marice Petrović i prof. Gavrila Grahovca. Svako od njih je, na svoj način i iz svoga ugla, vidio i prosudio o tom proznom djelu, nudeći ga nakladniku i štiocima kao zanimljivo štivo vrijedno čitanja i trošenja vlastitog slobodnog vremena.
Elem, kad sam sve naprijed priznao i otkrio pravo stanje stvari, red je da iznesem i neke osobne impresije o… na preskok pročitanom romanu. Nadam se da mi autor Anto Marinčić kao stvarni pisac i Rafaelo kao njegov dubler ili literarni alter ego neće zbog toga zamjeriti. Ni na iskrenosti, a ni na razumijevanju djela na osoban način. Uostalom, i recenzenti su ga doživjeli i interpretirali svako na svoj način. Sa sličnostima i razlikama koje su dobro došle ako se uzajamno ne isključuju. A u ovom slučaju takvih isključujućih razlika nije bilo, pa se nadam da ni ja neću biti s druge strane barikade.
Roman Rafaelo zanimljiva je sadržajna i emotivno uzbudljiva priča o dvojici lokalnih bosanskih momaka inače prijatelja koji su, svaki na svoj način trošili život u uzajamnom razumijevanju i čestom neslaganju o bitnim egzistencijalnim pitanjima. Prvi, pisac i novinar Rafaelo Letica, kome je autor posudio dio svoje autobiografije, okovan je lokalpatriotizmom i domoljubljem od glave do pete, ali nezadovoljan svime što se oko njega događa. Rekao bih, s razlogom, jer se u vremenu u kome se odvija radnja romana odigravaju prljave ratne i poratne igre u Bosni i Hercegovini i, razumije se u sredini u kojoj živi i radi, a iz koje je bio privremeno izbjegao. Igre u kojima je i on jednim od sudionika, kako na području političkog djelovanja, tako i u sferi tranzicije društva iz dokinutog sistema socijalističkog samoupravljanja koga mnogi, zbog tada vladajućih komunista, krivo oslovljavaju imenom „komunizam“, u sustav kapitalističkih društvenih odnosa, kome ti isti tepaju kao novom ‘demokratskom društvu’. Marinčića to nazivlje toliko ne zanima, koliko ga zanimaju promjene ljudskog ponašanja i uopće, transformacija psihe bivšeg socijalističkog radnog i neradnog čovjeka u sveopćeg ljudskog gospodina.
Te promjene ponajbolje se ocrtavaju u liku drugog junaka Marka, koji je život shvatio kao prolaznu fazu od rođenja do smrti, i za relativno kratko vrijeme svoga trajanja uzeo od njega sve ono što mu se pružilo. Navedeni Marko u ratnom i poratnom grabadžijskom razdoblju, za razliku od radišnog, upornog, ali i nesigurnog Rafaela, danonoćno se zanosio idejom kako će jednoga dana postati milijunaš. U tom sanjarenju podsjeti me je na čuvenog „Del Boja“ iz kultne engleske serije „Mućke“, premda se od njega fizičkim izgledom potpuno razlikovao. Marko je, za razliku od omalenog snalažljivog uličnog trgovca iz Pekama, bio krupna momčina crvenkaste boje i ne baš brzih pokreta. Volio je puno čitati, a posebno literaturu o mrežnom marketingu koja ga je do te mjere okupirala, da je kupovao sva izdanja do kojih se u to vrijeme moglo doći. Ljubav prema knjigama naslijedio je od oca koji je bio vozač direktora u kombinatu za proizvodnju papira i papirne ambalaže. Zahvaljujuću stečenom znanju o prevarantskim modelima mrežnog marketinga, Marko se relativno brzo uspeo na ljestvici do direktnog distributera, što mu je donosilo pozamašnu zaradu. San o milijunima počeo se tako ostvarivati na najbolji način. Bez rada i napora. Putovanjima od grada do velegrada. Kako priliči vremenu i poretku u koga je društvo netom uplovilo.
Za to vrijeme spisatelj Letica zlopatio se od nemila do nedraga, pišući životna djela koja su tiskana u neograničeno malim tiražama. Tek tolikim da se zadovolje potrebe lokalnih ljubitelja knjige koji su se brojali jedva stotinama. I dok je Marko, zahvaljujući mrežnom marketingu osvajao svijet, Rafael je tezgario u lokalnoj sredini i zgražavao se nad negativnim pojavama koje su se u njoj događale. Pred njegovim očima snalažljivi, pokvareniji i promućurniji bogatili su se preko noći, stjecali diplome fakulteta za nekoliko dana, postajali tajkunima u kratkom vremenu, napredovali na političkim položajima u jednom izbornom ciklusu. Neki su se okitili i visokim vojnim činovima, kao i prestižnim državnim priznanjima za doprinos u ratu i miru. Kao da ih je sam Lav Nikolajevič Tolstoj pravio i opisivao u svom čuvenom romanu. A romani Rafaela Letice, od tih i takvih junaka i zaslužnika, uglavnom su dočekivani „na nož“, kako bi se uličnim rječnikom reklo. Za njih nije bilo ni potpore, ali ni nekog izraženijeg otpora. Ti i takvi znali su da im njegovo pisanje nije moglo puno naštetiti, pa su radili svoje poslove kako im je najbolje pasalo.
Na sreću, prijateljski odnosi unatoč Markovom biznis napretku i Rafaelovoj spisateljskoj relativnoj stagnaciji, nisu se prekidali niti kvarili. Svako je gurao svojim smjerom i susretali su se i tehničkim pomagalima komunicirali kad god su mogli i kad se za tim ukazala potreba. U međuvremenu je potencijalni milijunaš mijenjao hotele, dame i hostese i razbacivao se novcem kao kukoljem. Nije ga sijao kako priliči dobrom (poljo)privredniku, već je sanjario o njivama bez međa i granica kakve su već neki drugi zasijali. I požnjeli, puneći zrnevljem svoje pozamašne bankovne račune. Raskalašen život ponekad i za nekog zna trajati kratko. Tako je i Marko doživio slom. Najprije poslovni, a onda i životni. Balon od sapunice raspršio se prvim ubodom u osjetljivo mjesto. Kula od mrežnom marketinga raspala se, a ‘slobodni zidar’ Marko završio je na lokalnom groblju.
No, priča u romanu ne bi bila pričom da ne opisuje i druge sudbine. E, tu je autor Anto Marinčić prekršio spisateljsko pravilo skraćivanja do pola i uredničko od pola. Da bi roman bio romanom od 200 stranica, ušao je u živote, a osobito u intimu većeg broja novih likova, uglavnom žena, otkrivajući mnoge pikantne detalje koji su zanimljivi intrigantnim čitačima, ali ne i svakom prikazivaču knjiga. Baš te detalje nisam pročitao i ostavio sam ih onima koji vole viriti u tuđe krevete ili kroz tuđe prozore. S vanjske strane, razumije se. Tu sam izgubio skoro pola knjige. One autorske, dakako. U uredničku polovicu nisam se miješao, premda mi je ona nekako bliskija.
Kako i priliči prikazivaču, zadržao sam se samo na onim dijelovima romana i likovima koji su važni za ovo djelo i za njegove glavne junake. To su u ovom slučaju gospođa afroameričkog porijekla Lissa i njezin sin Petter. Gospođa Lissa, koja se pojavljuje u drugom dijelu romana, u svojim studentskim godinama provedenim u Beču, jednu je noć prespavala s Markom. I iz tog susreta, nakon devet mjeseci rodio se Petter. Naravno, kako i priliči romanesknim zapletima, gospođica Lissa u pravo se vrijeme udala za bogatog ženika Urlicha koji je, da sve bude kako Bog zapovijeda, a pisac zapiše, stradao u avionskoj nesreći malo prije djetetovog rođenja. Sve se, dakle, pogodilo po onoj narodnoj „I vuk sit i ovce na broju“. Osim Urlicha, koji je na kraju ispao prekobrojan.
U kasnijem slijedu događanja bistri bosansko-afro-američki Nijemac, po inerciji će završiti studij slavenskih jezika u Zagrebu. Potom će započeti političku karijeru u Americi i izrasti u uspješnog američkog senatora koji će, posve slučajno u majčinoj biblioteci otkriti skriptu „Državno-pravni ustroj“ autora Rafaela Letice sa posvetom prijatelju Marku. Onom istom sanjalačkom milijuneru Marku, koji je na seminaru u Mariboru upoznao Lissu i s njom se družio cijelu jednu noć. Tako je otvorena nova stranica u američko-bosanskohercegovačkim odnosima, koja će rezultirati Petterovom posjetom ostarjelom piscu Rafaelu. I što je još važnije, u proročkim Marinčićevim misaonim i literarnim projekcijama, održavanjem nove konferencije svjetskih sila o rješenju bosanskohercegovačke krize, 21.11.2038. godine, pod nazivom „Petterova uspješnica“. Letica to, kao ni Orwell svoje proročanstvo neće dočekati, jer autor završava roman mnogo godina ranije. Završava ga činom senatorove posjete grobu spisatelja Rafaela Letice.
Epilog romana otkriva da majka Lissa ipak nije otkrila sinu Petru da mu je pravi biološki otac Bosanac Marko, jaran Rafaelov. Eto što su vam ljudske sudbine kada se važne tajne kriju i od vlastite djece.
Pošto je roman po naprijed opisanom priznanju prikazivača ostao nepročitan sredinom u kojoj ima pregršt lascivnih opisa ljubavnih scena i doživljaja, kao i zanimljivih ženskih likova kojih je inače malo u našoj literaturi, sugeriram čitačima da se ne povode njegovim primjerom i da knjigu čitaju s užitkom od prve do zadnje stranice. Tako će otkriti širinu sadržaja, čitak i pitak stil te bogatstvo narodnog i književnog jezika iz govornog i spisateljskog vokabulara Ante Marinčića. Sve je to vrijedno truda od nekoliko dana čitanja i druženja sovom iznimno zanimljivom i vrijednom knjigom.
I zašto na kraju ne reći.: možda i proročanskom. No, ako autor i ne pogodi naznačenu godinu 2038. kao Petterovu uspješnicu, neka nova konferencija o bosanskohercegovačkom političkom loncu održat će se prije ili kasnije. Bez nje se taj lonac, gotovo sam siguran, neće dokuhati. Tko u to ne vjeruje neka na vrijeme ugasi vatru.