Foto: Pixabay
Dekadencija
polako poput mačke
koja vreba plijen
ušuljala se
i nagriza pore knjige zvane
Društvo,
dekadentna i mračna,
bezobrazno ušljiva odaje
zadah plijesni iz onih koji
poput vreća stoje za govornicom,
za njih ništa ne znači smrad
popadalih kontejnera na dosadnoj
kišurini jeseni koja to nije,
mrska je to pojava, neizdrživo
gnjusna za djecu i odrasle,
stavlja redoslijed događanja u
pat poziciju,
greške gomilaju se
iz sata u sat,
umiru veliki iz dana
u dan,
crnilo misli bez nade
da poslije tmine napokon
ukazat će se svjetlo,
čeka se, nesloga uzela danak, mali i
nestašni uživaju u slobodi game overa,
tko previjat će nam rane u stadiju
palijativne,
hoće li opstati uspomene
povijesti u naletima bujica, strah
nastanio se u mozgovima inteligencije
dok truleži za mikrofonom nema pomoći,
jer oni ne znaju za zlo,
jer oni nisu okusili plijesan hljeba u ustima,
oni uporno i nagonski
gaze i zadnje atome
živih bića,
cerekaju se poput Melkiora
u posljednjoj fazi
jedne dekadentne utrke..
Denis Kožljan
O autorici: Denis Kožljan rođena je 13.08. 1961. u Puli gdje danas živi i stvara. Iako je po struci odgajatelj predškolske djece, od polaska u mirovinu, dakle već desetak godina, piše, slika i bavi se fotografijom. Intenzivnije je počela iskazivati svoju kreativnost koja čuči negdje njoj od prvih školskih dana. Sloboda, prostor, humanost na djelu, to je samo djelić onoga što zaokuplja njene misli, bilježi perom, škljocanjem fotića ili na slikarskom platnu- prostor, prirodu, zapravo motivi njezinih fotografija su nebo, zemlja, zrak i voda. Zalasci sunca, buđenje zore, krajolici Istre, cvijetovi, kukci su najčešći motivi njenih fotografija u boji ali također i crnoj bijeloj tehnici. Kako je Denis, žena u kojoj neprestano tinja plamičak ljubavi, sasvim je očito da se ta ljubav prenosi i na njezina stvaralačka djela.
