Foto: Mario Purisic – Unsplash
Ni u čem’ – sve
Letim, letim, prostranstvima mekim… gdje ništa me ne žulja, tamo gdje sve u nekom meni ugodnom ritmu se ljulja…
Ponad svega, ponad svih, na čaroliji nekoj blistajućoj, baldahinu šarenom, kristalićima rose urešenom…
Letim, letim, i ponekad se samo sjetim gdje sam…. A kuda idem?!… To je tajna neka, za me neznana….
Na vrhunce, na vrhunce… Sunce, sunce da zovem… da mu budem blizu, bliže, najbliže…
Jer volim kad me grije, kad me nježno miluje, kad obraz mi draška zlatnim trakom svojim…
Vijorim, vijorim, ko’ što ponosno stijeg se propinje na vjetru kule vjekovima očuvane, mahovinom obrasle…
Ta ima li što ljepše do li biti dio punine- praznine, u osjećanju svega ni u čem’?…
Ni u čemu osjećati sve….
Andreja Sedak Benčić
