Foto: Pixabay
Predstavljamo intervju s anonimnom spisateljicom i autoricom brojnim pjesama Ankoranom. Pjesme joj se odlikuju dalmatinskim stilom života, svakodnevnim životnim situacijama i živopisnim stilom. Autorica objavljuje svoje pjesme na Instagram i Facebook profilu gdje možete pročitati njezine dosadašnje radove.
Budući da si anonimna spisateljica ne možemo tražiti od tebe da se
predstaviš. Ali možeš li nam za početak objasniti što znači pseudonim
Ankorana i kako si se odlučila na njega?
Ankorana je starodalmatinska rič koja znači „usidrena“. Taj pseudonim
odabrala sam jer predstavlja moju cjeloživotnu i mentalnu i fizičku
usidrenost u ovo područje Mediterana s kojeg ću teško ikad više dignit sidro.
O čemu pišeš u svojim pjesmama i kakve su reakcije publike?
O svemu. O ljubavi, o obitelji, o moru, a sve pod zajedničkin nazivnikon
jednog dalmatinskog stila života, tako jednostavnog, a tako živopisnog.
Reakcije ljudi me svakon objavon sve više i više pozitivno iznenađuju. Ušla
sam u sve s nikakvin očekivanjima pa me svaki komentar, svaki lajk, a
posebno diljenje pismama, i godinu dana nakon, iskreno vesele.
Kako i zašto si se odlučila anonimno pisati?
Za anonimnost sam se odlučila jer želin da u prvom planu bude tekst, a ne onaj ko
stoji iza njega. Ljudi su skloni traženju autora u djelu, ali nekad je taj proces
uzaludan, autora u djelu nema. Nerijetko me životne priče bliskih ljudi toliko ganu
i inspiriraju da je onda moja pisma samo glas kojin će one doć do većeg broja ljudi.
Što misliš koje su prednosti autora pri anonimnom pisanju?
Jedna je, naravno, potpuna sloboda. Nesputan si pisati o čemu god, na bilo
koji način, a sve s ciljem da bude dobro. To je najvažnije, da je dobro.
Druga je prednost šta se od svega mogu donekle distancirat, ne želin se
previše opterećivat, da dođen do toga da me zbog pisanja boli glava, želin
pisat zato šta to volin.
I posljednja, meni možda i najvrednija, prednost je privatnost. U vremenu
izloženosti svega svemu puten društvenih mreža i medija, želin zadržat ono
privatno ja, ono ja koje ne kroje tuđa oka. Ono ja koje je uistinu ja.
Sjećaš li se svoje prve pjesme, kad si je napisala i na koju temu? Vjeruješ li da je to rano iskustvo potaknulo tvoju kasniju ljubav prema poeziji?
Prije Ankorane nikad nisan pisala poeziju, jedva da san pisala išta.
Nekakvu prozu, ulomke nikad dovršenih priča, ali u pisanju san još amater.
Ne znan odakle su mi sve te pisme koje san napisala doletile, ali sigurno su
mi pomogle prihvatit bitnu životnu promjenu. U poeziji, ali i u bilo kojen
drugon vidu umjetnosti, oduvik san tražila utjehu i razumijevanje.
U tvojim pjesmama česti su autobiografski trenuci. Dogodi li se da
nakon nekog vremena kada se vratiš i pročitaš neku svoju raniju pjesmu
pomisliš koliko su se tvoja razmišljanja promijenila? Kako gledaš na
promjene?
Naravno da mi se to dogodi. Normalno je da se čovikova razmišljanja
promine, u takvin situacijama ničega se ne sramin. Samo glupani ostaju isti,
čovik koji se ne minja čovik je koji stagnira, ne napreduje.
Što za tebe znači pjesma i od kuda crpiš inspiraciju?
Pisma je za mene uočavanje. Uočim pa napišem, i to je to. Inspiraciju
najčešće nalazin u brzin momentima, suhoparnin navikama, ričima koje ljudi
nesvjesno izgovaraju. Baza je nać inspiraciju tamo di nikome nije palo na
pamet gledat.
Baviš li se u „stvarnom“ poslu nekom vrstom umjetnosti?
Cili život bavin se umjetnosti. Muzika, knjiga, drama, sve me oblikovalo
točno ovakvon kakva san danas.
Osim pjesama stvaraš li na još neki drugi način?
Muzika ima veliku ulogu u mom životu. Sve šta mi se ikad dogodilo ima svoj
soundtrack. Ni tuš ne palin bez muzike. Muzika, muzika, muzika… Zamislite svit u
tišini? Horor.
Znaju li tvoji bližnji da anonimno objavljuješ pjesme?
Znaju, anonimna sam samo za one daljnje.
Imaš li planove možda za neku knjigu?
Zbirka pisama će se objavit, prozu pokušavan slipit u nešto šta bi se moglo nazvat
romanom, al po ma lo. Možda da opet uvedu karantenu?
Imaš li možda poruku za naše čitatelje?
Živite na moru. Cili život bit će vam godišnji.
