Foto: Wikipedia
Piše Denis Kožljan
Louise Glück, pjesnikinja agonije sebstva
Louise Glück, američka pjesnikinja koja je proglašena ovogodišnjom laureatkinjom Nobelove nagrade za književnost, pjesnikinja je “bolne stvarnosti bivanja ljudskim bićem”, majstorica jezika i razorne atmosfere suočavanja s iluzijama o sebi.
Glück je 16. nobelovka otkako je 1901. švedska akademija pokrenula tradiciju dodjele te prestižne nagrade i prva Amerikanka nakon Toni Morrison 1993.
Nagradu joj je donio “njezin jasan pjesnički glas, koji strogom ljepotom individualno iskustvo čini univerzalnim”, istaknuto je na svečanom proglašenju.
Louise Glück rođena je 1943. u New Yorku. Trenutno živi u Cambridgeu, u Massachusettsu, te je profesorica engleskog jezika na sveučilištu Yale u Connecticutu.
Već za prvu zbirku “Firstborn”, objavljenu 1968., dobila je pohvale kritike kao jedan od najprominentnijih pjesničkih glasova u američkoj suvremenoj književnosti. Za svoj je rad primila niz prestižnih nagrada, među kojima 1993. godine nagradu Pulitzer za zbirku “The Wild Iris” (1992.), te nagradu National Book Award 2014., koju joj je donijela njezina najnovija zbirka, “Faithful and Virtuous Night”.
Sve veću publiku u SAD-u, ali i inozemstvu pronalazi zbirkama poput “Triumph of Achilles” (1985.) i “Ararat” (1990.), u kojima primjenjuje dikciju svakodnevice za postizanje varljivo prirodnoga tona u kojemu se gotovo brutalno izravne slike bolnih obiteljskih odnosa izmjenjuju sa strogom ali razigranom inteligencijom i istančanim osjećajem za kompoziciju, bez ikakvoga traga poetskog ukrašavanja.
Objavila je ukupno dvanaest zbirki pjesama te nekoliko knjiga eseja o poeziji. Sve njih karakterizira težnja za jasnoćom izraza, a središnje teme svih njezinih djela ostat će djetinjstvo i obitelj, bliski odnosi unutar obitelji, od ranih pjesama u kojima se bavi stanjima suočenja s posljedicama neuspjelih ljubavnih odnosa, katastrofalnih obiteljskih susreta i egzistencijalnim očajem, do kasnijih radova, u kojima nastavlja istraživati agoniju sebstva.
U njezinoj poeziji, “ja” osluškuje što je preostalo od njegovih snova i zabluda, u odlučnom autorskom suočavanju s iluzijama o sebi.
No, iako je uloga autobiografskoga u njezinoj poeziji neupitna, Louise Glück nikako ne treba smatrati ispovjednom pjesnikinjom. Ona je u potrazi za univerzalnim, pri čemu inspiraciju traži u mitovima i klasičnim motivima, prisutnim u većini njezinih pjesama. Glasovi Didone, Perzefone i Euridike – napuštenih, kažnjenih, izdanih – maske su jastva u procesu transformacije, jednako osobne, kao i univerzalno vrijedne.
Njezin je glas jasan, iskren i beskompromisan i pokazuje da ova pjesnikinja želi da je razumijemo, ali to je i glas pun humora i duhovitosti. To je posebno vidljivo kada se bavi jednom od svojih velikih tema – radikalnom promjenom, u kojoj je skok naprijed potaknut dubokim osjećajem gubitka. Motiv obnove očit je i u jednoj od njezinih najhvaljenijih zbirki “Garden of many voices”.
Još jedno spektakularno postignuće najnovija je zbirka iz 2014. “Faithful and virtuous night”. Čitatelj je ponovno pogođen prisutnošću glasa, a Glück pristupa motivu smrti sa zamjetnom gracioznošću i lakoćom. Piše oniričnu, narativnu poeziju, bilježeći sjećanja i putovanja.
O njezinoj poeziji puno govore njezini eseji, u kojima podsjeća na žurnost u Eliotovu stihu, na Keatsovu umjetnost slušanja prema unutra, ili na dobrovoljnu tišinu Georgea Oppena. Svojom ozbiljnošću i nespremnošću prihvaćanja jednostavnih načela vjere Louise Glück, međutim, najviše podsjeća na pjesnikinju Emily Dickinson.
Kritičar New York Timesa William Logan njezinu je poeziju opisao kao “logičan ishod određenog tipa ispovjednog stiha – lišene pridjeva, svedene na nervozni niz glagola, intenzivne gotovo ponad podnošljivosti, njezine su pjesme mračne, razorne i nemoguće ih je prestati čitati”.
Divlji iris
Na kraju moje patnje
bila su vrata.
Počuj me: sjećam se
onoga što ti nazivaš smrću.
Nad glavom buka, povijalo se granje bora
Potom ništa. Bljedilo sunca
treperilo je iznad suhe površine.
Užasno je preživjeti
kao svijest
sahranjena u tamnu zemlju.
Potom se završilo: ono čega se bojiš, biti
duša, okončana iznenada,
izgubiti moć govora, neprimjetno ulijeganje
čvrste zemlje. I ono što mi se činilo da su
ptice koje prolijeću kroz nisko žbunje.
Ti koji se ne sjećaš
dolaska sa drugog svijeta
kažem ti da sam mogla ponovo da zborim: sve
što se vraća iz zaborava vraća se
da zadobije glas:
iz središta mog života probio se
veličanstveni vodoskok, tamno plave
sjenke na azurnoj morskoj vodi.
Obilje
Prohladan vjetar puše u ljetnje veče, njiše pšenicu.
Klasje se povija, lišće bresaka
šumori u noći ispred nas.
Po mraku dječak korača preko polja:
dodirnuo je djevojku, prvi put
i zato se vraća kući kao muškarac
sa muškim gladima.
Voće, lagano, zri –
mnoge se košare napune sa jednog drveta
i zato svake godine dio istruli
tokom nekoliko nedjelja ima ga i previše:
prije i poslije, ništa.
Među redovima pšenice
možeš vidjeti miševe kako se iskre i vrtlože
preko zemlje, iako se klasje uzdiže visoko iznad njih,
vrtlože dok ljetnji vjetar puše.
Mjesec je pun. Neobičan zvuk
dopire sa polja – možda je vjetar.
Ali za miševe to je noć kao i svaka druga.
Voće i pšenica: vrijeme obilja.
Nitko ne umire, nitko ne ostaje gladan.
Nema zvuka osim rike pšenice.
Kirkina tuga
I na kraju, učinila sam sebe
Poznatom tvojoj ženi na način
Primjeren boginji, u njenoj kući
Na Itaki, kao glas
lišen tijela: ona je
Zastala u svome tkanju, okrenula glavu
Prvo desno pa lijevo
Iako je bilo beznadežno naravno
Tragati za fizičkim
Porijeklom zvuka: sumnjam
Da će se ikada više vratiti razboju
Nakon što je stekla ovo znanje. Kada je
Ponovo budeš vidio, reci joj
Tako se boginje opraštaju:
U njenoj sam glavi zauvijek
U tvome sam životu zauvijek.
