Foto: Meline Waxx – Pexels
VIOLINA JANKA TURUDIĆA
Nastavnika muzičkog Janka Turudića sjećam se kao malo kojega prosvjetara i pedagoga koji su me učili u mojoj osamnaest godina dugoj učeničkoj i studentskoj praksi. Čini mi se kao da je tu pored mene dok zapisujem ovu priču posvećenu njemu. Kao da ga sada gledam onako koštunjavog, bijele kose i mliječne puti, a nezdravo crvenih obraza. Ravnog kao daska u u hodu. Lijepo obučenog. Vazda u šarenom džemperu koga bi ljeti zavio oko vrata ili svezao oko pasa. A zadnji put sam ga vidio prije dvadeset i više godina, dok je kroz Lipnicu prolazio, vozeći svoj stari bicikl marke “rog”.
Janko Turudić bio je nastavnik muzičkog odgoja. Razlikovao se od drugih nastavnika po tome što je, osim svog predmeta, učio mlade ljude stvarnom životu. Što nam je dijelio savjete kao da smo mu rođena djeca i upućivao nas u svijet ispunjen teškoćama i raznim šarenim lažama. On je sve to bio prošao i o svemu je znao više od nas seoske dječurlije, navikle na rad i poslušnost, ali nespremne za borbu kakvu donosi nepoznati život.
Svoj predmet muzičkog odgoja, nastavnik Janko Turudić prenosio je učenicima na najbolji mogući način. Učeći ih notama kao da su najvažnije izražajno sredstvo na svijetu. I oslobađajući im glasove od taloga primitivnog govora i naslijeđene unjkavosti i mucanja. Boju i visinu dječjega glasa nastavnik Janko izvlačio je i tesao najtanjom žicom na svojoj vremešnoj ali uvijek, za ton više, ugođenoj violini. Bila je to violina kakva se viđa jednom u životu i ne zaboravlja do smrti, makar se čovjek profesionalno bavio svirkom na tome instrumentu. Njezin cijuk i rez bili su nešto posebno. Nešto što se usijecalo duboko u dušu i sluh, ostavljajući oštar trag poput onoga kakav na koži ostavlja silver žilet.
Znao je nastavnik Janko da djeca nisu sklona violini i da nitko od njih neće postati Paganini, Aron Hačaturijan ili Igor Stravinski. Ali, svejedno, trudio se da svima ulije zvuk u sluh i da, ako ništa drugo, taj zvuk probudi njihovu želju za muzikom. Da ne ispadne kako je zadžabe tratio vrijeme i naplatio rad koji nema rezultat.
Nastavnik Janko Turudić nije bio od onih koji zastaju pred prvom preprekom. Koji se predaju nakon jednoga pucnja. Bilo je u njemu nečega što drugi nastavnici i učitelji nisu imali. Nekog inata kakav se nalazi samo kod ljudi koji su u životu prošli sito i rešeto i koji nisu padali na prvi pogled. Makar taj pogled došao od lijepog ženskog čeljadeta ili od Boga samog. Nije on tome bio sklon niti je vjerovao kako je to dobro za druge. Zato je pola vremena na času muzičkog trošio na priču o životu, a pola na note i druge pjevačko-sviračke obaveze utvrđene nastavnim planom i programom. Da sve ne završi pjesmom, jer život nije pjesma. Život je sklop različitih okolnosti, koje nekome donesu sreću a nekome tugu i žalost. Kako se kome šta zalomi.
Kao jedini nastavnik muzičkog u školi Janko Turudić je, uz svoj redovni posao, vodio i školski zbor. Ili hor, kako se ta družina u to vrijeme zvala. U zboru su bili učenici koje je odabirao, nakon što bi procijenio glasovne mogućnosti svakog svog učenika. Ko je imao sluha, a uz to i dobar glas, taj je upisivan u školski zbor i morao je redovno dolaziti na probe. Među odabranima, početkom šezdeseth, tri sam godine bio i ja. Od petog do kraja osmog razreda.
Na probama su se uvježbavale različite pjesme po repertoaru kojega je odabirao nastavnik Janko. A na njegovom repertoaru bile su pjesme svih naših naroda i narodnosti. Od slovenske ‘Na planincah solčence sija’, pa do makedonske ‘Eleno, mome Eleno’. Između tih pjesama pjevale su se: ‘Plovi barka duboko je more’, ‘Pokraj grada Sarajeva’, ‘Durmitor, Durmitor visoka planino’, ‘Soko mi leti visoko’ i mnoge druge. Prije svih, himna ‘Hej slaveni’… Nju se moralo znati u po bijeloga dana i u pola mrkle noći. Pjevala se za državne praznike, za dan škole, dan rudara, dan armije, dan općine, kada su organizirane priredbe za nastavike, učenike i roditelje i u drugim svečanim prilikama i zgodama.
Kad bi nastupao školski zbor, nastavnik Janko bi je svečano obučen. Novo odijelo. Nova kravata i ko mjesečina nove cipele. Izglancane kao da se na njima uhvatio led. Ko god bi ih opazio pogled bi mu skliznuo na pod i razbijao se u paramparčad. Od glatkoće kože i tvrdoće poda.
Za vrijeme pjevanja zbora nastavnik Janko zauzimao bi pozu sličnoj onoj u rimskog vojskovođe koji kreće u odlučni boj. Ispravio bi dva kažiprsta do visine podbradka, osluhnuo zuj muhe koja bi proletjela prostorijom, a onda energičnim zamahom pokrenuo prste naniže. Kao kosac koji sasjeca prvi otkos trave, svjestan da će mu baš taj prvi otkos donijeti bogatu kosidbu. Ono što je slijedilo bilo je plod višemjesečne uvježbanosti i nastavnikovog umijeća da izvuče lijepe i skladne tonove iz grla svojih učenika. A to je Janko Turudić znao bolje od bilo koga drugoga. Čak i od velikih dirigenata koji su bili na glasu. Kako kod nas tako i u svijetu. Takav je maestro bio nastavnik Janko. Da mu nema ravnoga od Lipnice pa do, dragi bog zna, dokle.
No, on se nije isticao samo u muzici i pedagoškom radu. Bio je jednako uspješan i u drugim školskim i vanškolskim aktivnostima. Recimo poljoprivrednim. U tom je poslu bio bolji od mnogih agronoma sa svršenim poljoprivrednim fakultetom.
Nastavnik Janko bio je rodom od Vojvodine. I otamo je, kažu, došao u Lipnicu. Oran da uz muzički odgoj, nauči djecu kako se sije i uzgaja pravi pravcati kukuruz. Ne onaj naš sitni brdski, već krupni hibridni kakav se vidi na ravnim posavskim, slavonskim, semberskim ili vojvođanskim poljima. Krupan ko ruka dizača utega. Ili kao noga sprintera na sto metara. Takav smo kukuruz sijali, okopavali, brali i žnjeli na oglednoj parceli pokraj naše škole u Donjoj Lipnici. A u Gornjoj smo imali voćnjak. Zasađen jabukama i kruškama. Oniskim rastom, ali bogatog roda i krupnih sočnih plodova.
Jabuke i kruške brali smo za školsku kuhinju, a kukuruz je poklanjan siromašnima ili prodavan. Dobijeni novac trošen je za zajedničke potrebe učenika i nastavnika. Za izlete i ekskurzije, a nekad i za nabavku školskih učila. Zasluge za to imao je nastavnik Janko i učenici viših razreda koji su bili vični okopavanju, berbi i žetvi kukuruza i drugih vrsta žitarica.
Po dolasku u Lipnicu, nastavnik Janko stanovao je neko vrijeme u školskoj zgradi. Sa ženom Anđom i dvoje djece: Brankom i Mirjanom. Božja žena Anđa, kako joj se često obraćao, bila je učiteljica i radila je u istoj školi gdje i nastavnik Janko. Na posao su primani u paru rješavajući tako, u isto vrijeme, školske i svoje probleme. Škola je imala tražene prosvjetare, a oni zaradu za pristojan život.
Kada je u Lipnici izgrađena prva rudnička stambena zgrada, jedan od dvosobnih stanova uprava rudnika dodijelila je porodici Turudić. Da imaju pristojan krov nad glavom te da školski stan oslobode nekome drugom učitelju ili nastavniku. Tako su jednim udarcem ubijane dvije muhe. Na račun rudnika, a u korist škole i općinskih vlasti koje su bile dužne, iz svoga skromnog budžeta, kupovati stanove za prosvjetne radnike.
Nastavnik Janko i njegova žena i djeca bili su prezadovoljni tim rješenjem. Oslobodili su se dječje cike i vriske za vrijeme školskih odmora i nisu imali obavezu danju i noću čuvati školsku zgradu. Taj je posao preuzeo novi stanar u školskom stanu. Njima je preostalo jedino da urede novi stambeni prostor koji je bio veći i konforniji, te da uživaju u ljepoti i toplini novoga doma. U novom su stanu posebno dobro prošli Branko i Mirjana. Dobili su svoju sobu i nisu više morali spavati u dnevnom boravku. Imali su u njoj dovoljno prostora za učenje i igru. I za slušanje muzike na novom radio aparatu i televizoru kojeg je otac kupio na kredit. Kako se stan nalazio uz samu autobusnu stanicu, mogli su, bez puno molbi i roditeljskog straha, odlaziti u Tuzlu u kino. Zajedno sa drugom izraslijom djecom, bez pratnje očeva ili majki.
Stanari u zgradi bili su zadovoljni što su im u komšiluku nastavnik Janko i članovi njegove porodice. Uljudno su ih sve odreda pozdravljali, pozivajući povremeno Janka sa ženom na čaj ili kućno slavlje. Za rođendane, vjerske i krsne slave, svadbe ili druga masovnija okupljanja rodbine i prijatelja. Nastavnik je redovno udovoljavao pozivima, a žena mu Anđa nije bila uvijek spremna za društvo. Izvlačila se kad god bi to mogla. Ne zato što joj se nije išlo, već zbog problema koji su je mučili dugi niz godina. Naime, učiteljica Anđa, zbog poremećaja na vratnim žilama ili nečega sličnog, vazda je tresla glavom. Izgledalo je kao da joj je glava postavljena na podlogu koja stalno treperi. Igrala je neprestano, čineći učiteljici teškoće u svakom poslu, a napose i u cijelom životu. Zato je izbjegavala druženja s nepoznatim i malo poznatim ljudima, kao bi i sebi i njima olakšala neprijatnosti. Sebe je tako štitila od mogućeg sažaljevanja, a njima uskraćivala ljubopitljive poglede prema vlastitom vratu i glavi. A zašto bi se čovjek izlagao onome čemu ne mora, mislila je u sebi prije nego što bi odbila pozive za druženje u malo poznatom društvu. Kolege na poslu, prijatelji, djeca i njihovi roditelji, nakon nekog vremena privikli bi se na Anđine ritmične pokrete glavom i pravili bi se kao da ih ni ne primjećuju. To joj je donosilo kakav-takav mir i omogućavalo normalnu komunikaciju s drugim ljudima. Bez osjećaja manje vrijednosti koji kod osoba sa takvim tjelesnim manama često proizvode frustracije i neželjenu nervozu.
Marljivi nastavnik Janko stizao je svuda gdje su ga zvali i obavljao je na vrijeme sve poslove koje su mu drugi zadavali. Kako one u školi koje je delegirao direktor Boško Petrović, tako i vannastavne koji su obično dolazili od uprave rudnika. A uprava se trudila da uz Jankovu pomoć realizira brojne zadatke vezane uz kulturno-umjetnički i zabavni život rudara. Tako su organizirali priredbe uz dan rudara, prvomajske praznike, dane ustanka, dane republike i nove godinu, te masovna okupljanja prilikom ispunjenja godišnjih i kvartalnih planova. Suvišno je spominjati da su se svečanosti organizirale i u drugim prilikama koje su veličale radne rezultate i revolucionarna postignuća. U svim tim prilikama, nastavnik Janko bio je na čelu muzičkog dijela parade. Dostojanstven i uvjerljiv kako je to samo on znao.
Djeci Branku i Mirjani od ranih je godina pokušao utuviti u glavu kako je učenje violine najisplativiji posao za mlade ljude. Kako otvara perspektive i nudi sigurnu budućnost. Kao i njemu, uostalom. Zašto ići dalje od vlastitog primjera. Po završetku nastave držao im je sate i sate dopunskog učenja muzike i sviranja na violini. Unatoč njihovom otporu i nesklonosti muzičkoj profesionalnoj orjentaciji. Poseban otpor pružao je sin Branko. Oniži dječarac žute kose, slične žumencetu u jajeta. Branko je volio nogomet i kad god bi imao priliku, pridruživao se djeci iz komšiluka, šutajući loptu u dvorištu do zalaska sunca. Maštao je kako će jednoga dana kao Silvester Takač zaigrati desno krilo, najprije u lokalnom klubu Radnik iz Lipnice, a onda možda u tuzlanskoj Slobodi, novosadskoj Vojvodini i u državnoj reprezentaciji. Imao je Branko strašnih dječačkih ambicija, ali one nikako nisu bile vezane uz muziku i violinu kao njezinog najgospodskijeg predstavnika. Barem je taj instrument tako predstavljao njegov tata Janko.
Branko naravno nije postigao ništa od onoga o čemu je maštao ali je, svejedno, morao vježbati violinu po očevoj želji. Svirao bi je tako da je kod komšiluka izazivao najprije smijeh a kasnije i bijes. Smijeh zbog izbora repertoara i načina na koji je svirao. Bijes zbog visokih tonova u popodnevnim i večernjim satima kada se umornim rudarima i njihovim bračnim drugaricama domaćicama, najviše spavalo. Tada bi ih iz sna probudila Brankova piska i cijuk na violinskoj žici koji im do kasno u noć nije dao snu na oči. Slično je bilo i u situacijama kada je na violini vježbala Jankova kćer Mirjana. I njezin vrisak violine znao je probuditi uspavane komšije i izazivati kod njih potrebu da šakama ili metalnim predmetima tuku u zidove od sitne cigle, kako bi svirača ili sviračicu odvratili od ćoravog posla u vrijeme noćnog mira i prijeko potrebnog sna.
Nekoliko godina kasnije, kada je Janko Turudić dobio rješenje od škole za novi stan u tuzlanskom naselju Pašabunar, komšije su mogle odahnuti i siti se naspavati. Nije više bilo violine da im prekida san i diže krvni tlak do stopedeset sa sto. Zavladala je tišina kakvu umoran stvor sanja od rođenja do kraja života.
A nastavnik Janko i dalje je radio u Osnovnoj školi ¨Pejo Marković¨ u Lipnici. I na posao dolazio lokalnim autobusom, a nerijetko i biciklom. Nije mu smetalo što je od Pašabunara do škole trebalo voziti stari dvokotač više od sedam kilometara i skretati na tucanik kad god bi naišlo kakvo veće motorno vozilo ili zaprežna kola natovarena sijenom s obližnjih livada. Bicikl je derao gume, a na korpi otraga treskala se iskrzmana kutija s violinom. Kao vojnik na straži u garnizonu pod Gradinom.
Janko je okretao pedala dok su zavrnute nogavice, sa štipaljkama na vrhu manžetni, blago milovale podnožje guvernala i dobro podmazan lanac. Koji, uzgred budi rečeno, niti je kad pukao, niti je po suhom škripao.
Nastavnik Janko se na vrijeme brinuo da mu se takvi kvarovi ne dese. Te da na vrijeme stigne u školu prije zvona. A kući prije nego li Anđa stavi ručak na stol.
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik.
