Recenziju piše Ivo Mijo Andrić
Milan Rupčić: KRUGOVI NA POVRŠINI, Vlastita naklada, Zagreb, 2019.
Pisac Milan Rupčić relativno je kasno objavio svoju prvu knjigu pjesama. Imao je navršenih 64 godine života kad je čitačima odaslao svoju prvu zbirku pjesama Sjećanja pod hrastom. Od 2012. do 2019. godine objavio je devet novih književnih naslova uz jedno dopunjeno izdanje prvotiska. Uglavnom su to zbirke pjesama, pripovijetki i aforizama. Odlazak u mirovinu i kod njega je probudio potrebu da iskoristi slobodno vrijeme na najbolji način. Umjesto ribarskog štapa ili sjedenja u zadimljenim kavanama, okrenuo se peru i kompjuteru i ispunio svoju staru želju – da piše o prošlom i sadašnjem vremenu te tako ostavi trajne tragove svoga postojanja. Slično su kroz povijest postupali mnogi poznati i manje poznati pisci čija djela danas sa zahvalnošću čitamo.
Za razliku od nekih svojih vršnjaka koji su pod stare dane započeli pisati memoare ili druga duga prozna djela, Milan se u startu opredijelio za poeziju i aforizme kao kratke spisateljske forme koje traže osjećajnost i misaonu dubinu, a ne oduzimaju puno vremena za prenošenje na papir i u tiskane knjižne uratke. Poezijom se tako vratio u svoj zavičaj, ličku Rastoku u kojoj je uz djeda i ujaka proveo dobar dio djetinjstva, uživajući u ljepoti prirode i raskošnom zelenilu šuma, rijeka i livada te opojnom pjevu ptica i mirisu cvijeća.
Vidi se to najbolje po prvom ciklusu Mjesec nad Otešicom njegove jedanaeste knjige Krugovi na površini koja je objavljena sredinom ove godine. U taj dio uvrštene su pjesme koje riječju slikaju i opisuju nikad zarastao put kojim je prošao od sela do grada, a kojim rado prolazi i danas samo obrnutim smjerom. Rastoka je za Rupčića ostala ishodištem u kome je doživio svijet u njegovom punom sjaju i ljepoti. Svi kasniji doživljaji bili su samo dopuna detalja koji čine cjelinu ljudskog života. To se najbolje vidi i osjeti u Pjesmi srca, u koju su, uz ostale, zapisani i ovi stihovi: Eh, Rastoko, Rastoko…Činila si me čvrsta sočnim livadama i krošnjama, sadnjama i jesenjim berbama… Kupala si me u rakitama, bistrinom hladne Otešice…Učila si me poniznosti pred veličinom i snagom prirode…Trajno sam zahvalan na svemu koliko si svoje unijela u mene.
Nostalgija za prošlim vremenima i doživljajima stalni je pratitelj pjesnika, ma gdje se nalazili i ma kako živjeli. Djetinjstvo na selu nosi pečate izvornosti i ne zaborava i naprosto traži da se sve to prenese na papir i sačuva za generacije koje dolaze. U vremenima pred nama, sela će za ogromnu većinu djece biti egzotikom koja se uči iz knjiga i doživljava kao nešto strano i nepoznato. Na to upućuje sadašnjost u kojoj se gase seoske škole, propadaju stare kuće i imanja, zarastaju staze i bogaze kojima smo mi stariji u djetinjstvu prolazili i gdje smo provodili lijepe dane i godine.
U drugom ciklusu nalaze se limerick pjesme pisane po matrici poznatih irskih pjesama iz devetnaestoga stoljeća nastalih u irskom gradu Limericku. To su tugaljive i šaljive, pomalo ironične pjesme sastavljene od pet stihova uvezanih rimom 1-2-5 i 3-4. Teme ovih pjesama uzimaju se iz realnog života i oblikuju u duhovite ironične, satirične i metaforične strofe koje imaju za cilj nasmijati čitača i uvijeno se, onako ispod žita, narugati nekoj ružnoj pojavi i njezinom glavnom nositelju. Na primjer, nezavršenoj bolnici u Blatu kraj Zagreba koja desetljećima propada zbog loše gradske i državne zdravstvene politike prema strateškim investicijama započetim u doba samoupravne socijalističke izgradnje. U kratkoj pjesmici pod naslovom Vrbe u Bolnici, Rupčić ironično primjećuje:
Jedan je iz „Tempa“ gradio Bolnicu na Savi.
„Šta ako je poplavi?“ – vrtio je tad po glavi.
Gradio je on i mislio „tu će i mene liječiti“,
Nije ni sanjao da će to netko spriječiti.
Rastu vrbe i fazani, usred Bolnice, tamo na Savi.
Na sličan način i u istom tonu pjeva u stilu bećarca i o drugim pojavama, mjestima i nadobudnim ‘junacima’ koji su zadužili zemlju, ne velikim djelima, već promašajima od kojih narod boli glava a politiku i političare neki drugi organi. Tako je to u jednoj zemlji ‘bedaka’ na brdovitom Balkanu iz koje i danas čete bivših đaka odlaze busevima u druge države tražiti posao i spas od svakodnevnih priča o bivšem ratu kao da se to zlo dogodilo prije godinu-dvije, a ne prije dva-tri desetljeća. Tko misli da to tako treba, neka i dalje misli. Na volju njegovu i na našu nevolju.
Središnji dio knjige zauzimaju tri ciklusa haiku pjesama. U književnom smislu to je i najupečatljiviji dio ovog iznimno zanimljivog štiva. Milan Rupčić je odličan haiku pjesnik. On znalački bira teme i obogaćuje ih dubokim misaonim sadržajima sa efektnim završetcima. Hrvatski haiku pjesnici spadaju među najpoznatije u svijetu i u samom su vrhu po broju osvojenih međunarodnih priznanja. Biti u tom krugu haiku velikana, izazov je koji zahtijeva maksimalni angažman i kontinuirano bavljenje tom vrstom literarnog stvaralaštva. Rupčić to zna i zato skoro svakodnevno ispisuje nove stihove koje priprema za svoju drugu samostalnu zbirku haiku pjesama. Iz ove zbirke prepisujem nekoliko haikua koji su potvrda kvaliteta njegovih misaonih uradaka.
Stara kuća /obrasla korovom – / zaborava.
Posnu kost / pas skupo platio – / slobodom.
Oštrinu trna / zanosnim mirisom / skriva ruža.
Saveznici; / kosa, vodir, brus / i rosa.
Pljusak / na trešnjinu svijetu / ostavio suzu.
Četvrti tematski ciklus sadrži izabrane aforizme i druge misli. Po kratkoći leksike i dubini misli, ovaj je ciklus logičan nastavak prethodnog. Kao i većina hrvatskih pisaca starije generacije, Rupčić voli kratku formu izražavanja i zato aforizmima pridaje značajno mjesto u svome stvaralaštvu. Da je i tu uspješan potvrđuju i aforizmi koje citiram:
Gradiš li karijeru, ljubi vođu kao bližnjeg svog.
Na starijima politička glupost ostaje.
Svako vrijeme ima svoju glupost. Svaka glupost ima svoje vrijeme.
Socijalistički radnik bio je zaposleni drug, sada je gospodin bez posla.
Mijenjam kraljicu za konja.
A šta će oni koji su ranije izgubili kraljicu? Ništa! Njima konj ionako više ne treba.
Ovom zaključnom konstatacijom završavam osvrt na knjigu u kojoj će ljubitelji poezije i aforistike pronaći dovoljno dobrog i kvalitetnog gradiva za čitanje i analizu piščevih misli i riječi. Knjige takvoga sadržaja kod nas se ne objavljuju tako često, pa autor Milan Rupčić zaslužuje sve pohvale za uloženi trud i sredstva u svoje Krugove na površini, koji se smanjuju sa svakom novootvorenom stranicom, da bi se zatvorili završnom misli na posljednjoj korici koja glasi: Što je život nego krug na vodi…
