Imbra Houstovnjak je bajka koja je izvan svih standarda i uobičajenih obrazaca koje su postavile bajke. Pisana na kajkavskom dijalektu Imbra Houstovnjak odskače od svih bajki koje smo do sada čitali i time daje novu dimenziju čarobnog svijeta junaka i mističnih likova. Autor Grgo Petrov ovom bajkom otvorio je nove puteve junacima koji spašavaju dijalekt, tradiciju i stare vrijednost koje nastoje opstati u digitalnom svijetu gdje je sve manje čudesnih bića, vila i vilenjaka. Autor je Imbri zadao nelak zadatak koji je dostojan samo najvećih junaka koje ovaj svijet presušno traži da ga spasi od gubitka čarolije života.
Autor Grgo Petrov o bajci kaže:
“Vjerujem kako se identitet svake zajednice čuva primarno u njezinim lokalnim govorima i tradiciji. Njihovim gubitkom gubimo našu povijest i autentični identitet. Imbra Houstovnjak je ilustrirana bajka na kajkavskom govoru Marije Bistrice, inspirirana lokalnom hrvatskom slavenskom mitologijom. Javlja se kao odgovor na negativnu percepciju dijalekata u javnosti, na otuđenost mladih govornika te nedostatak atraktivnih edukativnih materijala prisutnih u suvremenim medijima i suvremenom kontekstu.”
Bajku možete prelistati u digitalnom obliku: poveznica za bajku Imbra Houstovnjak.
Recenziju piše Martina Šobar, prof. Prva gimnazija, Zagreb
Ne zna Imbra ka se na te staze našel, same je znal da ga dima pela…
(Recenzija autorskog projekta Grge Petrova Imbra Houstovnjak)
Opravdanost autorskog projekta Grge Petrova Imbara Houstovnjak potrebno je početi tumačiti suhoparno, ali nužno iz ugla važećeg Nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta Hrvatski jezik
(https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_01_10_215.html, pristupljeno: 2. 6. 2020.)
Uz načelo standardnog jezika u uvijek se veže i načelo zavičajnosti. Tome je tako jer jezični razvoj počinje upravo u organskom idiomu (mjesnom/zavičajnom govoru). To je naš prvi idiom i u odnosu na njega (i s njim), prepoznajući razlike između zavičajnog govora i standardnog jezika, učenik počinje usvajati standardni jezik i osvještava potrebu za njim. Upravo na početku školovanja, u nižim razredima osnovne škole bitno je da učenik sluša i čita tekstove primjerene jezičnomu razvoju na svome mjesnome/zavičajnom govoru (uz primjerene tekstove na standardnome hrvatskom jeziku, naravno) i da govori, razgovara svojim organskim idiomom.
Preduvjet za ovladavanjem standardnim hrvatskim jezikom jest uvažavanje imanentnoga jezičnog znanja učenika, a prijelaz prema standardnome jeziku treba biti pažljiv i poticajan jer prenagle promjene i ograničenja mogu pogubno utjecati na sposobnost učenika (djeteta) da slobodno razmišlja i izražava svoje misli i osjećaje, odnosno mogu zakočiti razvoj komunikacijske jezične kompetencije.
Možemo postaviti pitanje jesu li onda danas zavičajni idiomi važni samo kao „odskočna daska“ prema jezičnoj unifikaciji u standardnom jeziku?
Ako čitamo dokument dalje, pročitat ćemo da učenici trebaju osvještavati potrebu očuvanja hrvatskih dijalekata i govora i stvaralački se izražavati na zavičajnim idiomima jer im te aktivnosti omogućavaju razumijevanje i prihvaćanje međukulturnih razlika te uočavanje i prevladavanje kulturnih i jezičnih stereotipa i predrasuda.
U skladu s tim možemo postaviti još jedno pitanje; je li svrha očuvanja hrvatskih dijalekata bolje razumijevamo druge i drugačije od sebe?
Naravno da jest, ali njoj opet prethodi jedna dublja, intimnija potreba, da razumijemo i cijenimo sami sebe i da u razumijevanju drugoga polazimo od razumijevanja sebe. Jedna natuknica Kurikuluma to i potvrđuje kada kaže da zavičajni idiomi jesu kulturno nasljeđe. Oni su, dakle, baština, ali tu baštinu ne možemo tako lako prodati, unovčiti, ali njome možemo osnaživati sebe, otkrivati se svijetu kao misleća i kreativna bića.
To su tri točke, tri vrijednosti, pa i tri odgovora, je li nam danas autorski projekt mladog vizualnog dizajnera Grge Petrova Imbra Houstovnjak potreban.
Već svojim prvim projektom (Moj pervi abecedarij) Petrov se obratio najmlađima, onima koji su slobodni primati i igrati se jezikom još neopterećeni pitanjima norme i pravila standardnoga hrvatskog jezika. U Imbri Houstovnjaku, autorskoj kajkavskoj bajci, nudi blago stilizirani (uopćeni) kajkavski izričaj u slici, ali i audiozapisu. Upravo će ta audionaracija s autentičnim izgovorom pojedinog kajkavskog kraja biti pokušaj prenošenja autentičnog govora mladima koji pod utjecajem medija i suvremenog načina života gube doticaj s kajkavskim zavičajnim govorima. Bit će vrednija i od slikovnog prikaza i dizajna koji je danas, u ovom vizualnom dobu nužan i nezaobilazan element svake dobre prezentacije. Petrov profesionalno razumije tu našu suvremenu glad za slikama, ali nas pri tome malo i vara. Iako nije izvorni kajkavski govornik, ni školovani lingvist ni dijalektolog, razumije važnost ideje, poruke koja se krije iza namjerno minimalistički oblikovanih slika. Beskrajnu zaljubljenost u bogatstvo i raznolikost hrvatskoga jezika, u svim njegovim pojavnim oblicima, kombinirana s pozitivnom stvaralačkom energijom i kreativnošću i one su ga dovele do vrlo logičnog rješenja; da se okuša u bajci, književnousmenoj vrsti u kojoj nemoguće postaje moguće, a „dobri momci“ uvijek svladaju sve prepreke.
Upravo je to najveća vrijednost, i zapravo pedagoška i didaktička poruka mladima, i nama starijima, malodušnima i pokolebanima svijetom: tražite svoj put, tražite sebe u korijenima, u svom jeziku. Granice našeg svijeta jesu granice našega jezika; toga smo u današnjem svijetu ponekad i bolno svjesni. Ovaj nam projekt poručuje: maštajte i izrazite se, budite tvrdoglavi, budite hrabri i plemeniti na svojim putevima, jezikom se s Imbrom vratite dima.
Drugu recenziju piše Danica Leštek
BAJKOVITI SVIJET GRGE PETROVA
(IMBRA HOUSTOVNJAK; Napisal: Grgo Petrov, prevela i prilagodila: Ivana Škrlec)
Svaki put kad pomislim da je moja borba za revitalizaciju kajkavskoga narječja uzaludna i da mlađe generacije ta tema uopće ne zanima, dogodi se nešto što mi potvrdi da je moja vjera u vrijednost naše „domače rieči“ i nužnost njezina spašavanja realna. Upravo tako sam se osjećala kad mi je mladi autor Grgo Petrov poslao svoju virtualnu slikovnicu. Preplavilo me veselje jer ova slikovnica predstavlja nešto posebno u moru slikovnica koje izlaze u Hrvatskoj. Kao knjižničarka mogu prosuditi da je ovo djelo izuzetno mladog i neiskusnog autora posebno. Ujedinjuje 3 naizgled teško spojive komponente: kajkavski govor Marije Bistrice, bajku raspojasane i bogate radnje i vrlo modernu ilustraciju i kompletno grafičko rješenje. Sa sigurnošću mogu reći da je književna produkcija na kajkavskom narječju jako skromna, uglavnom se svodi na pjesme i pokoju priču. No ohrabruju fenomenalni kajkavski dijalozi u knjigama mladog, ali već itekako priznatog pisca Kristiana Novaka.
U poplavi realističke proze bajka je sama po sebi rijetkost i vrijednost. A kajkavska bajka je prava poslastica i to kajkavska bajka u formi slikovnice. Ako i postoji koja novija kajkavska slikovnica, oslikana je obično dječjim crtežima tradicionalnog stila. Nekako se odmah misli da ako se radi o kajkavskom djelu, ilustracija i kompletan dizajn trebaju biti starinski. I bajka sama asocira na nešto što je iz davnina, ali u ovom slučaju imamo potpuno drugačije rješenje. Imamo kajkavsku bajku ilustriranu suvremenim stilom maštovite kompozicije i kolorita. To nas ne smije čuditi kad znamo da se radi o području koje je autoru slikovnice struka. Zašto je to uopće važno? Zato što je ova bajka namijenjena djeci, uglavnom učenicima viših razreda osnovne škole. Mislim da je slikovnica s te strane potpuno ispunila svoju zadaću. Ona će privući mladog čitatelja svježim likovnim rješenjima, zaintrigirat će njegovu maštu bogatom radnjom koja se manje naslanja na našu tradiciju, više se tu osjeća tolkinovska atmosferu. A sve to je ispričano prelijepom kajkavicom kakva se govori na području Marije Bistrice i okolice. Prevoditeljica Ivana Škrlec je svoj posao odradila dosljedno, potrudila se da do kraja slijedi kajkavske jezične oblike za razliku od uobičajenih postupaka u kojima se prevodi na pola, s izgovorom da čitatelji inače neće razumjeti. Ovdje te bojazni nema jer slikovnica nudi rječnik koji će riješiti eventualne dileme.
Uz 22. travnja (2020.) kad slavimo Dan hrvatske knjige poslala sam svim učenicima viših razreda OŠ Donja Stubica link na slikovnicu i uvjerila se da su djeca slikovnicu s oduševljenjem prihvatila. Prilažem neke komentare:
Ivana Žukina, 8.a
Slikovnica je fantastična, jako mi se svidjela. Ilustracije su jednostavne, ali savršeno prikazuju radnju. Volim bajke pa mi se i radnja svidjela. Font je zanimljiv i paše uz slike, cijela je slikovnica prekrasno uređena i osmišljena.
Klara Haus 7a
Slikovnica je jaaako zanimljiva, bajkovita, ali i poučna. Baš me razveselila. Ilustracije su odlične i posebne na svoj način. Svidjelo mi se i to što je na kajkavskom, no najviše mi se svidjela poanta priče. To što je Imbra pomagao drugima u nevolji i nije mislio samo na sebe ni na blago koje je mogao imati.
Lana Knezić, 6.a
Slikovnica je dojmljivo djelo pisano našim kajkavskim narječjem. Sviđa mi se što je legenda vezana uz zagorski kraj i na taj način promovira kajkavski jezik i baštinu. Čitatelju povećavaju dojam vesele i šarolike ilustracije u bajci. Radnja djela je dinamična i “vuče” čitatelja da nastavi čitati do kraja. Smatram kako je autor uspio potaknuti nas na zanimanje za kajkavski jezik i običaje.
Ovo su samo neki od komentara, a svi koje sam dobila bili su pozitivni. Iako bih ja više voljela da je radnja bajke malo umjerenija i jednostavnija, s druge strane možda baš ovako nešto treba današnjim mladim čitateljima koji su navikli na znanstveno-fantastične romane i filmove.
Zbog svega ovoga preporučila bih da se slikovnica tiska, rado bih ju nabavila za moju školsku knjižnicu, a nadam se da bi slikovnica našla svoje mjesto i u ostalim školskim i narodnim knjižnicama.
