Centar Kulture predstavlja intervju sa slikaricom i svestranom umjetnicom Dijanom Lukić
Dijana, možete li nam za početak predstaviti sebe. Kada ste se počeli baviti slikanjem i što vas je nagnalo na slikanje? Osim slikanja bavite se i pisanjem. O čemu pišete?
Završila sam slikarstvo ali nisam se ozbiljno bavila slikanjem do svoje 38. godine. Naprosto sam oslobodila svoju kreativnost, koja je kod mene uvijek išla i kroz druge oblike izražavanja: pišem, kombiniram razne medije… u zadnje vrijeme radim filmove… a moram spomenuti da se godinama bavim i plesom, radim koreografije.
Pišem uglavnom kratku prozu (iako iza sebe imam obiman opus poezije); često su to intimističke teme, ponekad pišem neke svoje misli, kao eseje ili osvrte.. Moja najdraža tema i nepresušan izvor inspiracije su emocije…
Neki vaši motivi su portreti, aktovi, angažirane slike… Ima li nešto posebno što vas privlači da se bavite navedenim temama? Angažirane slike su recimo doista rijetkost u svijetu slikarstva. Što vas motivira da slikate na tu temu?
Uglavnom radim psihološke portrete gdje se bavim individuom ali rado sam slikala i grupe s fokusom na kolektivne emocije. Budući da sam osobno vrlo osjetljiva na ljudsku patnju, rado sam angažirana, tj. volim izraziti stav, stati na stranu obespravljenih, poniženih…
nisu tako rijetke angažirane slike… npr. njemački i austrijski ekspresionisti vrlo su angažirani, zatim, još ranije, španjolski slikar Goya imao je cijele cikluse crteža i grafika koji su vrlo angažirano dokumentirali građanski rat… npr. francuski i ruski realisti su također angažirani… gdje god imate fokus na socijalne teme, automatski je to angažirani osvrt. Kad dosegnemo idealno društvo, bez nepravdi, možda više ne bude angažirane umjetnosti.
Slikanje ste nadogradili svojim pedagoškim obrazovanjem i stvorili ste Likovnu radionicu Art & hobby. Možete li nam pobliže predstaviti kako je došlo do nastanka radionice i što sve polaznici mogu naučiti?
Ustvari, bilo je obrnutim redoslijedom. Prvo mi je fokus bio na pedagoškom radu. Slikarstvom se bavim zadnjih 12 godina dok sam radionicu osnovala prije 20 godina.
Radimo pretežno slikarske tečajeve ali i kiparstvo, keramičke tehnike i lončarenje a u zadnje vrijeme razvijamo online tečajeve i tečajeve likovne teorije. Ali uvijek na ležeran način koji je manje nalik školi a više prijateljskom tematskom druženju. Više mi je stalo da ljudi osjete toplinu, povezanost i dijeljenje nego da podučavam likovnu kulturu. Ustvari, likovna kultura služi tome da se produbljuju ljudske kvalitete, ona nije sama sebi cilj.
Osim sa odraslima radite i s djecom. Kako djeca reagiraju na radionice, na slikanje i kiparstvo?
Djeca odlično reagiraju na svaku vrstu kreativne aktivnosti i to nije ništa novo. Djeci samo dodajte materijal i nemojte ga puno podučavati – to je moj pristup. Djeca se spontano vrlo otvoreno i lako izražavaju i zadatak je pedagoga – sačuvati to kod djeteta.
Meni je upravo veći izazov raditi s odraslima. Oni su često vrlo zablokirani i tu je potrebna vještina voditelja da se oslobodi kreativnost. Ove radionice imaju određenu terapijsku vrijednost i taj dio ja najviše volim.
Jedan od vaših projekata je „Virtual Rashid“. O čemu je riječ? Za dramski tekst „Priča o Rashidu“ osvojili ste i nagradu u Vodicama na festivalu hrvatskih kazališnih amatera. Kako su povezani „Virtualni Rashid“ i „Priča o Rashidu“?
Virtual Rashid je multimedijalni koncept koji se sastoji od tri slike na kojima je oko 40 portreta Rashida i monodrame Priča o Rashidu. To je prvi put da sam napisala dramu… i to monodramu, u “Ich” formi.
Prema tekstu su u dva navrata napravljene predstave – prvo u Rijeci, u izvedbi Maje Jugović Mohorić koja je to hrabro sama iznijela… drugo je jedna kazališna trupa iz Zagreba, koja je to virtuozno napravila s pet glumica… ta izvedba je bila višestruko nagrađivana.
Zanimljiv je Rashid… Tema je virtualna ljubav. Virtuala je specifičan oblik realnosti gdje ljudi stupaju u odnose koji su lišeni fizičkog ali nisu zaštićeni od emocionalnog. I kuda s tim emocijama? Priču o Rashidu pročitalo je mnogo ljudi i nitko, vjerujte, nije ostao hladan, vjerojatno su se mnogi prepoznali.
Vrlo često me ljudi pitaju je li Rashid stvarna osoba. Volim ovdje ostati nedorečena. Rashid je, upravo toliko realan koliko i ostalo virtualno, ali zapravo vrlo stvaran, jer virtuala je punopravan dio naših života. Međutim, kao umjetnik imala sam potpunu slobodu da kreiram Rashida po svom ukusu. Kao što npr. imam slobodu da insceniram svoju smrt u filmu In memoriam Dijana Lukić.
O čemu je konkretno riječ u filmu In memoriam Dijana Lukić? Zašto ste kao temu izabrala isceniranje vlastite smrti? Osim navedenog, imate još video uradaka. Jedan od njih je „Ich bin nicht unstabil“ – o čemu je riječ u tom filmu?
Izabrala sam temu smrti umjetnika jer je uobičajeno da je društvo nezainteresirano za živog umjetnika, stoga on ne doživi ni ugled ni uspjeh ali poslije smrti se skreće pažnja na njegov rad pa se može dogoditi da postane i slavan. Najbolji primjer za to je Van Gogh, umjetnički genij koji je za života jedva uspio prodati jednu sliku ali netom poslije smrti postao je vrlo slavan. Zbog toga sam ja odlučila u svom filmu biti mrtva i skrenuti pažnju na svoj rad, kako bih dobrobiti te pažnje osjetila dok sam još živa. Jer umjetnik treba pažnju okoline, treba publiku, treba potvrdu. Iz toga on crpi motivaciju i energiju za daljnji rad. obratno, bez potvrde, umjentik može izgubiti motivaciju a neka osjetljivija duša može izgubiti i volju za životom. Pitam se bi li Van Gogh digao ruku na sebe da se za života uspio probiti kao vrijedan stvaralac?
Ich bin nicht unstabil (Nisam nestabilna) je video autoportret u kojem se kroz niz kratkih kadrova bavim, kao što naslov jednostavno poručuje, pitanjima svoje stabilnosti, psihičke i emocionalne. U videu opetovano tvrdim da nisam nestabilna, ali jesam li stabilna? Koliko smo uopće svjesni svojih stanja, svojih neuroza, opsesija pa i emocionalne labilnosti? Ja svakako želim biti svjesna svojih, jer kako da ih kontroliram ako ih nisam osvijestila?
Moji video i filmski uradci dostupni su na Youtube kanalu Dijana Lukić:
https://www.youtube.com/channel/UCQVv2tzbmxz9k3O_2ydrzDg?view_as=subscriber
Kod vas nema straha od razotkrivanja sebe svijetu kroz autoportrete. Stvaranjem autoportreta s publikom dijelite svoje emocije, misli i unutarnja stanja. Ljudi često skrivaju emocije i boje ih se izraziti, ali kod vas je drugačije. Koliko je teško ili lako prenijeti svoje osjećaje na platno i podijeliti ih sa nepoznatim ljudima? Kakve su reakcije publike?
Meni to zaista nije teško. Ja stvaram spontano i intuitivno. Uživam pritom… volim razotkrivati sva svoja lica i baviti se sobom. Volim zaroniti duboko. Kad uspijem iskreno i autentično prikazati svoju emociju, budem zadovoljna i ponosna i rado ću svima pokazati. Ne gledam to kao problem – razotkrivati se pred s nepoznatim ljudima. Ja dijelim svoj rad, talent, vještinu ali što se tiče osjećaja, tu sam cjelovita i ne može me ugroziti nikakvo dijeljenje. Zapravo bih to prije nazvala množenjem a ne dijeljenjem… na neki način, kroz davanje publici i naročito kroz njenu reakciju ja dobivam na emociji. Moje srce je puno. Moji autoportreti su također iscjeljivanje. To nosi uvijek benefit.
Umjetnost je komunikacija. Autor komunicira sa samim sobom, sa modelom i sa publikom (pa ako hoćete – i sa bogom). Publika komunicira sa sobom, sa autorom, sa modelom (i sa bogom) kroz djelo. I sve tako u raznim smjerovima. Jer djelo prenosi informaciju. Ta informacija se prima i čita srcem, da nije bitno prethodno veliko obrazovanje da bismo se “razumjeli u umjetnost”. Ali treba imati otvoreno srce jer zatvoreno srce ne može primiti umjetničku poruku. Stoga je umjetnost odlično područje za “vježbu srca”,
Publika je uglavnom privučena mojim radom. Rado proučavaju, rado se uživljuju u moje slike. Dugo gledaju. Vraćaju im se. Publika sve više razumije moju informaciju i prihvaća moj rad. Mislim da publika, prezagušena sveopćim površnostima i lažnjacima sad osjeća određenu glad za iskrenošću i dubljim sadržajem. Ovo nije dekorativno slikarstvo, njega se može dugo promatrati i uživati s njim.
Na vašim slikama prevladavaju ljudi. Kako ste se odlučili slikati ljude i što vas motivira da se posvetite najviše čovjeku?
Oduvijek najviše volim slikati ljude. To je posebno uzbuđenje… pogled u oči. Tijela i lica uvijek pričaju što je unutra. Kroz portretiranje, kao da čitam čovjeka. Brusim tu vještinu. Uživam pritom.
Kakvi su vaši daljnji planovi? Imate li već ideje za nove radove ili izložbe?
Plan mi je svoj rad predstaviti europskoj publici… ideja ne manjka… upravo je završila moja jedna vrlo intenzivna izložba koja je bila jako zahtjevna, stoga uzimam duži odmor… a na jesen, nova energija i nadam se, nove inspiracije…
