Nigdje, niotkuda – Bekim Sejranović

Foto: Annie Spratt – Unsplash i C.K.

IN MEMORIAM: Bekim Sejranović

roman: Nigdje, niotkuda

piše: Denis Kožljan

Bekim Sejranović (1972. – ) je bosanskohercegovački i hrvatski pisac. Rođen je u Brčkom, a 1985. se seli u Rijeku gde pohađa pomorsku školu i studira kroatistiku. Od 1993. živi u Oslu gde je na istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovensku književnost. Sa norveškog je preveo djela Ingvar Ambjornsen i Frode Gryttena, a priredio je i antologiju norveške kratke priče Veliki pusti krajolik. Član je Hrvatskog društva pisaca.

Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu Meša Selimović koja se dodeljuje za najbolji roman objavljen na području Bosne i hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Nigdje, niotkuda (2008.) – Roman nadahnuto i na više razina iskazuje izbjegličku sudbinu Bosanaca, putovanje od nemila do nedraga, od Bosne do Norveške ili, bolje rečeno, konačno u nigdinu. U stvari opisuje četiri sprovoda i vjenčanje, duhovito i zbiljski, s puno otvorenog odnosa prema erosu i slobodi. Sveukupna slika takva svijeta malo će se gdje naći. Njegovi rukavci prostiru se u neočekivane prostore i pitanja sudbine. Posebno se ističe sočan i autentičan rječnik osebujnih likova ove izvorne proze.

Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično… Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali. Okvir pripovijedanja stvoren je dolaskom na sprovod koji predstavlja polazište za fragmentarno pripovijedanje u kojem će se pokušati sakupiti rasuti teret što ga sa sobom, gdje god krenuo, sa sobom nosi pripovjedač u prvome licu. Pripovijedajući o djetinjstvu Sejranović sliku sklapa od privatnih detalja, ali i onih koji se tiču društveno-povijesne pozornice na kojoj se ono odvija, pa time dobivamo i sliku života u socijalizmu u Brčkom. Iako ona nije nimalo idilična, nadopunjena je sitnim duhovitostima koje nisu humor u pravom smislu riječi jer je osjećaj koji se nosi iz djetinjstva onaj tjeskobe, straha, nepripadanja. Sejranovićev je roman tužan i sjetan onoliko koliko su to sudbine ljudi koji ni jedno mjesto na svijetu bez rezerve ne mogu nazvati domom, premrežen brojnim smrtima, osjećajem nesigurnosti i straha. To je snažna i neispolirana tjeskobna slika svijeta u kojem je prošlost ušljiva, sadašnjost šugava, a budućnost crvljiva. Ključne točke svakako su prisilne egzil situacije koje ipak ne dopuštaju pripovjedaču da se preda, već ponovo zagrize život do kraja. Stoga je riječ o proživljenom i unatoč svemu toplom romanu. 

Roman Bekima Sejranovića može se istodobno čitati i kao kratka povijest ovdašnjeg 20. stoljeća i kao katalog svih njegovih izbjeglištava. Bilo da su istjerani iz jezika u jezik, iz Bosne u Hrvatsku, iz Rijeke u Oslo, iz Palacha u zatvor za ilegalne useljenike, iz života u formulare, iz civilizacije u divljinu krajnjeg sjevera, iz djetinjstva u nimalo pitomiji krajobraz odraslosti… – junaci ove knjige doista dospijevaju nigdje, niotkuda, a stihovi (nimalo slučajno) riječkog (i nimalo slučajno) rock-benda Let 3 postaju naslov koji najpreciznije opisuje njihov itinerar, njihovu trenutačnu poziciju, svijet u kojem žive, ali i one u kojima su živjeli. Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali. Ne bez snova, ne bez ljubavi i bez humora. Jer, pričajući svoju priču o četiri sprovoda i vjenčanju, Bekim Sejranović nipošto ne dopušta da ga shrva teret tolikih negacija. Usred svih njih, a možda i njima usprkos, njegova knjiga uspijeva ostati topla i svježa, snažan, duhovit i živ roman kakav nemamo prilike čitati često.

Druga dionica tematizira boravak u Rijeci i donosi tzv. urbani štih budući da se vremenski poklapa sa zlatnim dobom riječke pank scene. Ta je epizoda prekinuta ratom, koji se u romanu neprestano čita kao svojevrstan podtekst i tada kreće prognanička priča koja završava odlaskom u Norvešku, čime se otvara treća dionica u kojoj glavnu ulogu imaju likovi luzera koje će tamo susresti, kao i dvije «teške» ljubavne priče. Roman nema linearni slijed, priča se u cjelinu sklapa od krhotina, a njihov su okidač putovanja i promjene mjesta boravka.