Kristina, za početak predstavite se našim čitateljima. Kada i kako ste počeli slikati? Što Vas je motiviralo da se bacite u umjetničke vode?
Kristina Tot Kaša, rođena 1987. u Čakovcu. Trenutno živim u okolici Čakovca, malo mjestu nazvano Palovec. Prvo bih željela reći da sam kreativna od malih nogu. Mada bila bih sebična kada bih rekla da sam se po nečemu posebnom isticala među svojim vršnjacima, nisam. Istina je da mi je likovni bio omiljeni predmet, al to sam prepisivala tome što nije bilo teorije za učiti. Školske bilježnice su uvijek bile išarane, kao i moja soba. Moja četri zida gdje sam živjela u mašti. Dugo godina sam tražila ono nešto što bi me u potpunosti izrazilo, puno toga sam radila no slikarstvo mi je bila posljednja opcija. Prije pet godina, desio se neki „klik“ u glavi, pogledala sam neki video na facebooku koji me fascinirao, pa sam pokušala i sama to naslikati. Bilo je daleko od savršenog ali tu sam otvorila vrata sama sebi u slikarska pronstranstva i konačno mogu reći da sam zadovoljna, ispunjena i konačno se izražavam onako kako mi najbolje ide (barem mislim tako).
Kojom tehnikom crtate i koji su Vam najčešći motivi?
Tek kad sam počela slikati, slikala sam sve motive. Tražila sam svoj stil, usavršavala, učila. Nedavno sam se „našla“ u portretima, animalizmu koje kombiniram sa abstraktnim pozadinama sa dozom humora u sebi. Sviđa mi se taj način izražavanja. U 90% slika koristim isključivo akril, dok ponekad pozadine kombiniram akrilnim sprejevima.
Prije Vas je više privlačila tema anđela no u zadnje vrijeme usmjereni ste na drugu tematiku kao što je animalizam. Kao prvo, od kuda ste crpili toliku želju za slikanjem anđela? Kao drugo kako ste se usmjerila da trenutno slikate više životinje?
Da, anđeli su me dosta privukli na početku. Svo to raskošno šarenilo, ljepa, mila i simpatična lica. Inspirirala me dodatno dogovorena humanitarna izložba, mislim da je to dovoljno, ali ne postoji neki određeni razlog zašto sam ih prestala slikati, zapravo i nisam ih prestala slikati, samo ih slikam puno rijeđe. Ima dana kad me baš „uhvati“ inspiracija za radom na anđelu, onda ga i napravim. Poslije anđela, počela sam raditi ženske portrete pa prešla na animalizam. I sad se tu vrtim, danas mi se slika ženski portret, sutra neko našminkano prase haha. Ono što zamislim moram napraviti isti dan jer u suprotnom gubim volju za tim projektom jer već smišljam novi. Što se tiče slikanja životinja, moram priznati da prije nego sam napravila prvu sliku u tom stilu, sanjala sam slike životinja u finom odjelu. Pa je tu nastala i moja prva slika (psa). Taj san me baš inspirirao.
Kristina u ateljeu
Osim slikanja bavite se i humanitarnim radom. Do sada ste više puta sudjelovala na humanitarnim akcijama. Možda je i teško dati odgovor, no koji vam je poticaj da pomažete društvu?
Da, ovo pitanje je baš teško. Iskreno nikad nisam razmišljala o poticaju. Jednostavno ideš, napraviš, pokloniš i ne pitaš se zašto to radiš. Ali poslije toga osjećaj je nestvarno ljep.
Smatram da bi se puno više umjetnika moglo uključiti u humanitarne akcije, aukcije, kako god… Znam, promjenili bi svijet 😊
Neke Vaše slike su nastale pod utjecajem trenutnih emocija, glazbe, inspiracije, snova… Možete li dati neki konkretni primjer slike koja je nastala pod utjecajem glazbe ili emocija?
Sve slike su nastale pod utjecajem glazbe i emocija. Tako da ne mogu dati konkretni primjer. Sve su one, tužne i vesele. Moja sadašnjost. Kada sliku završim, nestana i ta određena emocija. Ispušem se i zato mi je bitno sliku početi i završiti isti dan. Drugi dan možda dodam koji detalj, ali nemoguće je istu emociju zadržati 48h.
Portreti su jedna od Vaših omiljenih tema. Koja lica su vam omiljena, muška, ženska, dječja? Gdje pronalazite ta lica koja vam služe kao podlog ili inspiracija za slike?
Opet sam malo neodlučna po tom pitanju; slikanje neke predivne žene ili djeteta. Muška lica u principu ne prakticiram. Sa ženskim licem se jednostavnije izrazim, a djeca su kao i anđeli, nesavršeno savršeni, pa tko to nebi želio naslikati, naravno na svoj način. Lica pronalazim svuda. Puno vremena provodim na internetu jer ponekad i nekoliko sati dnevno tražim neko zanimljivo lice, znači ne tražim savršeno lice, već mora imati „ono nešto“ što ja želim u tom trenutku.
Kakve su bile reakcije vaših bližnjih kada ste se počeli baviti slikanjem?
Svi su mislili da je to samo faza koja će završiti za godinu dana. Nitko me nije shvaćao ozbiljno, moram priznati. Bližnji su, pa znaju da sam kratke pažnje i da se brzo svega zasitim. Ali mogu reći samo jedno da je slikarstvo neiscrpno vrelo ideja. Važno je biti samokritičan. Osobno, rijetko kad sam potpuno zadovoljna dobivenim rezultatom (ne znam jel se to smije reći), ali ako napravite nešto savršeno (Vi mislite da je savršeno), onda više nema mjesta za napredak. Kako u svakom poslu, tako i u tom, postoje odricanja; prijatelji, kave, neka neobavezna druženja jer ostajete doma i učite. Ali treba raditi svaki dan da bi se i ubrali plodovi tog rada.
Web stranica Kristine Tot Kaša: https://www.totkasa-art.hr/
