Centar Kulture predstavlja intervju s mladim i svestranim umjetnikom Vedranom Ružićem dobitnikom Porina za najbolji jazz album 2017. godine.
Vedrane, vi ste svestrani umjetnik. Bavite se jazz glazbom, slikarstvom i kiparstvom. S čime ste se prvo počeli baviti i kako ste se odlučili posvetiti i ostalim granama umjetnosti?
Pa kao gotovo svaki umjetnik tako i ja moram prvo reći da počeci sežu još od manjih nogu iz doba vrtića kada sam stalno crtao pa sam već tada znao da mi je slikarstvo to čime se želim baviti u životu. Nakon početka srednje škole došao je trenutak da počnem svirati bass gitaru na nagovor brata u prvome tada zajedničkome bendu. Svi su mi nekako krenuli govoriti kako brzo hvatam taj instrument i naravno da se desila ljubav i prema glazbi. Kako sam tada bio sramežljivo i poslušno dijete te završio obiteljski san, odnosno srednju Elektrotehničku školu, a potom i Fakultet za hotelijersko-turističkog menadžment, odlučio sam dokazati da se umjetnosti može živjeti. Tako sam nakon diplomiranog fakulteta otišao studirati Jazz konzervatorij u Klagenfrtu (Austrija), da bi naposljetku u 27. godini života upisao Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci na kojoj sam diplomirao sa tekom „Povezivanje glazbe i slikarstva“. Sve u svemu zanimljiv put te sam zadovoljan da je bilo tako. Kako po prirodi volim povezivati umjetnosti, odlučio sam da jedna drugu nadopunjuju te sam u tematikama svojih radva počeo oslikavati neke glazbene odlomke, raditi skulpture u kojima su utkani dijelovi glazbe, komponirati glazbu razmišljajući o bojama i slično…
Dobitnik ste Porina za najbolji jazz album „Spiritual Market“ 2017. godine. Kako je nastao taj album? S kime ste surađivali i jeste li imali neku posebnu inspiraciju za glazbu nastalu za taj album?
Kada su pročitali moje ime u Spaladium areni u Splitu na dodjeli Porina 2017. nisam mogao vjerovati da sam ja uspio dobiti najveću nagradu za jazz album, baš kao i Rocky u ringu haha. Projekt „Spiritual Market“ jedan je aktivni koncertualni uradak koji povezuje jazz glazbu i art film. Kako sam komponirao glazbu odlučio sam skicirati ideju putovanja Marka Pola kao imigranta kroz današnje vrijeme na putu prema Istoku. Tu sam pozvao dvojac redatelja Iru Tomić i Johna Karduma koji su sve to snimili, režirali i montirali, a prije svega cilj mi je bio da ni jedna umjetnost nije glavna već da su one ravnopravne, da jedna drugoj dirigiraju trajanje. Ravnopravan pristup projekta može se vidjeti prema tome jer kada krenu prvi tonovi skladbe onda kreće i film na pozornici i tako po scenama filma određujemo trajanje pojedinog soliste, dinamiku, prelazak iz kompozicije u kompoziciju. U tom uratku jedan sam od performera jer smo cijeli uradak radili preko zime, a trebalo je gotovo pa gol trčati kroz šumu, skakati u podzemne vode, tražiti divlje konje, preskakati Stonske zidine, kopati po velikom smetlištu u zaleđu Rijeke… Bilo je tu još divnih ljudi koji su oplemenili ovaj uradak svojom ulogom i hrabrim davanjem u cijelu priču.
Od kuda ljubav baš prema jazz glazbi?
Ljubav prema jazz glazbi krenula je negdje u mojoj 16 godini kada smo brat i ja išli kod divnog starog prijatelja Darka Mihelića Boćota i Spartaca Črnjarića koji su nas ohrabrili da se time bavimo. Tada smo počeli slušati jazz glazbu sa gramafonskih ploča, cd-a, a odlazili smo uvijek podržati i slušati jazz na svirkama kada bi tamo svirali riječki jazz glazbenici kojih stvarno ima sve više. Brat je tada krenuo na privatne satove jazza pa bi mu ja poskrivećki uzimao note da se učim svirati to isto na bassu.
Kada slikate nadahnjujete se glazbom. Stvara li glazba u vama emocije ili misli koje vas onda potaknu da slikate? Pomaže li vam glazba da dobijete viziju ili sliku prije nego nastane na platnu ili se prepuštate trenutku?
Mislim da glazba svima stvara emocije a ja sam se tu nekako ohrabrio da pokušao vizualno iznijeti na vidjelo kako doživljavam neki jazz akord, ili frazu Debussya, Wagnera. Svakako se u tom slučaju prepuštam trenutku i onda nanosima boje i oblika izvlačim što mi najviše stvara bliski osjećaj vizualnoga kao i slušnog osjećaja da budu čim sličniji.
Za jednog umjetnika veliki je izazov na kvalitetan način spojiti glazbu, slikarstvo, film, kiparstvo kao što to vi činite. Čini se da se tu dobro snalazite kombinirajući razne grane umjetnosti i da se upravo tu osjećate kao kod kuće. Spoj nekoliko oblika umjetnosti nazvali ste „KonceRtualna umjetnost“. O čemu je zapravo riječ?
Svoj rad ponekad nazivam „KonceRtualna umjetnost“ jer se u njemu isprepliće nekoliko oblika umjetnosti u jednu cjelinu s glazbom. Vođen idejom da improvizacija ne postoji zasebno za svaki oblik umjetnosti, već se vizualno povezuje s auditivnim i obratno, stvorio sam različite projekte koji povezuju autorski jazz album s art filmom, s jazz predstavom, sa serijom slikarskih radova i za sada nekoliko kiparskih radova.
Ima tu još zanimljivih projekata koje ste osmislili. Jedan od njih je Libertin. U ovom projektu riječ je o spajanju jazz glazbe i suvremenog plesa. Možete nam nešto više reći o ovom projektu…
Projekt Libertin povezuje jazz kvartet sa tri suvremena plesača. Na neki način to je i autobiografski uradak gdje kroz 9 mojih kompozicija 3 plesača prepričava glazbeno životno putovanje. Cijeli projekt sastoji se od 3 kratka čina: Postanak, Obiteljski san, Libertin. Cilj projekta je prije svega stvoriti međusobnu interakciju plesača i glazbenika, odnosno da nije jedna umjetnost nije dekoracija već da zahtjeva „pola-pola“ podjelu na pozornici.
Glazba vas je također nadahnula i tijekom stvaranja skulptura. Neke su specifične i posebne kao što je „DNK s glazbenim notama – Libertin“. Na koji način vas glazba nadahnjuje prilikom stvaranja skulptura?
Skulpture DNK načinjene su od varenih lanaca te najmanja ima 240cm, dok najveća 320cm. One u sebi imaju melodijski kod novih kompozicija sa albuma Libertin. Tako je naslovna skulptura od nedavno postavljena u javni prostor na ulasku u Opatiju ispred donedavne glazbene škole koja se zatvorila nakon 25 godina rada.
Relativno nedavno imali ste otvorenje izložbe slika u Berlinu. Kako vas se dojmio Berlin? Kakav je odnos prema umjetnicima u Berlinu? Jeste li primijetili neke bitne razlike između Hrvatske i Njemačke što se tiče odnosa prema umjetnosti?
Prije svega moram reći da su mi se životne stvari malo krenule mijenjati nešto prije odlaska u Berlin, kao da su me krenule fokusirati/čistiti od nepotrebnih „srljanja“ u umjetnosti jer mi je otvorilo toliko pogled u smislu ljudi-galerija-muzeja-jazz klubova-festivala suvremene klasike. U Berlinu svega ima, i a ako se u tom ogromnom odabiru ne kreneš fokusirati za svoj rad onda ćeš se pogubiti, takav je barem meni dojam. Tako sam cijeli boravak ondje gledao kao jednu veliku jednomjesečnu edukaciju, gdje sam imao sreće održati svoju izložbu kao i jedno studijsko snimanje za mojega prijatelja Grgura Savića.
Jedna od vaših zanimacija u slobodno vrijeme su putovanja. Koja zemlja vam je ostala u najljepšem sjećaju i da li vam iskustva s putovanja daju inspiraciju za stvaralaštvo?
Od putovanja svakako su tu Peru i Nepal. To je zbilja bio doživljaj, a da budem iskren doživljaj su mi i druga mjesta po Europi, to je opet blisko našoj kulturi pa svakako izdvajam ova daleka putovanja. Jedan od zadnjih doživljaja mi je bio slušati Wagnera na Himalaji J
Svojim projektima kao što je KonceRtualna umjetnost stvorili ste vlastiti specifični pristup umjetnosti. Jeste li za stvaranje vlastitog smjera imali nekoga kao inspiraciju, primjer ili je takav pristup došao tijekom godina i iskustva?
Pa mislim da svi mi u nekim trenucima imamo neke vanjske inspiracije pa sam tako imao neke umjetnike i glazbenike, no uvijek bi nastojao u svima vidjeti nešto zanimljivo i ne kopirati. Mislim da sam sretnik da se mogu baviti slikarstvom i glazbom, odnosno da to volim i da me to prati iz dana u dan. Da si ne organiziram život već bi se pogubio jer ono što mogu reći je da iz dana u dan nastojim vježbati svirati bass, skicirati ideje za slikarstvo, skulpturu, neki novi projekt, i onda kada vidim nakon nekog vremena da me ta ideja i dalje proganja onda se krećem fokusirati na to dok to ne izvedem do kraja. Tako sam se prije nekoliko godina okrenuo izričitom praćenju svoga smjera stvaralaštva i odbio bih neke suradnje za koje bi osjetio da mi ne daju prostora kreativnosti. Svakako bude dana kada se pogubim, kada lupam glavom u zid, kada nema posla pred publikom, no sve je to dio očvršćivanja u životu. I iskreno hvala svima koji u životu daju pristupa raznim umjetnostima.
Za kraj, imate li kakvu poruku za umjetnike? Hrvatska je mala zemlja, ali umjetnost ne poznaje granice. Mogli bismo reći da živite svoj san, imate li možda savjet kako mladi umjetnik može živjeti svoj san u maloj zemlji?
Evo poruka mladim umjetnicima (i samome sebi da se i ja prisjetim na to) – imate sigurno odlične ideje, i znam da vas plaši pomisao na vrijeme, veličinu, prihvaćanje, novac, izvedbu no stvarno znam da imate to u sebi i ajmo-ajmo-ajmo! Akcija! Filozofiranje će doći putem.