Foto: Jill Wellington – pixabay
Kristal
Misliš da bi se tvoja žeđ ugasila kad bi se napila tuđe krvi? Ne valja ti sve pripisivati sudbini, zar ti nije bolje da sama mijesiš tu prljavu glinu od života? Danas jesi, sutra nisi i dalje nema. Svaki dan ti nosi novu priliku, a ti kumuješ sa Sizifom.
Kad bi se barem okrenula na čas da me pogleda i skine kamenu mrenu s mojih očiju. Barem ona, ne mora nitko drugi. Ali ona gleda svoja posla, što njoj znači beskičmenjak kao ja. Da barem živim u vremenu kad su se cijenili boemi. Otišao bi u prvu krčmu i napio se mulja iz drvene čaše pa pričao o smislu i besmislu ljubavi. Danas bi me zbog toga samo prozvali pijancem i dosadnjakovićem, a onda je to bio životni stil. Točno vidim kako su znali komentirati, pusti ga on ti je boem, pa se ovaj drugi sažali i pomisli jadnog li čovjeka i njemu fali komadić duše. Al ne razumiju oni ništa, baš kao što ni ja ne razumijem arhaizme kojima se opisuje vrijeme boema.
Rekla je da privatne stvari trebaju ostati privatne, duboko posijane i daleko od gladnih očiju. Pitam se je li joj išta više privatno kad je ono najprivatnije i najdublje odbacila samo tako. Nije me ni tražila savjet, sama je odlučila, a pravila se da smo zajedno došli do zaključka. To je zapravo bila samo njezina arija, a ja sam se trudio biti instrumental u pozadini. Nije da ona ne cijeni moje mišljenje, ali to je jedna od onih situacija kad još nisi svjestan da si odlučio pa samo tražiš argumente za tu stranu priče i onda na kraju shvatiš da je odgovor davno bio u tebi. Kad sam joj rekao da je odgovor u njoj suze su joj navrle na oči, a zube je stisnula kao bijesno pseto i počela se tresti. To je prvi put da sam primijetio njezine mane, u tom djeliću sekunde vidio sam sve. Kosa joj je još bila čupava od jastuka, ali i prljava jer ju nije prala od onog dana. Rezance je samo skupila u mlohavi rep. Nije joj bilo važno. Znala je ona na što ja mislim kad sam rekao da je odgovor u njoj, suviše je inteligentna da na njoj mogu vježbati obrnutu psihologiju ili se praviti bedast. Zato se i raspala preda mnom kao skupa kristalna vaza koja stoji u regalu i ničem ne koristi, ali se ne baci jer je kristal i jer se to dobilo u svatovima. Pa, što će ljudi reći?! Ne znam mislim li na vazu ili na njezinu odluku. Branila se da je tako najbolje za nas. Za koga, dušo? Za mene očito nije. Nisam joj to rekao jer me kristal još reže po suhim rukama, ne želim da se opet raspadne. Mogla si ga skloniti od svijeta, mogla si ga ljubiti kao što mater ljubi dijete, morala si mu dati priliku. Nisi, a sad te sebičluk ugušio. O tome se neće više pričati, ona će samo svake godine na ovaj dan paliti svijeće i lijevati suze. Je li zaista onda ovako bilo bolje?
Kristina Koren
O autorici: Kristina Koren rođena je 1994. godine u Đakovu. Živi u Zagrebu gdje i radi kao učiteljica. Mislila je da je ljubav prema pisanju bila samo faza u osnovnoj školi, ali je shvatila da ju ta ljubav prati i dalje.
