Netaknuta prolaznost ljeta
Sve bi spavalo netaknutom tišinom,
jedino bi cvrčci tiho šaputali o ljetu sjećajući se dugih noći.
Jedno daleko more plače u daljini i još uvijek ga čujemo.
Sve bi bilo kao u bajci,
staklene cipelice i savršeno stopalo koje pristaje u njih,
prijatelji koji te spašavaju od dosade i dobra vila u formi zelene čarobnice.
Bilo je to neko slično ljeto onome koje će doći,
kao što je svaka osoba slična drugoj, no svaka nosi neku svoju tajnu.
Vlaga u zraku, sparina i krijesnice.
Sve to opija kao tužne riječi kada pada kiša.
Sve bi se činilo novo i mlado, sve ono što smo morali sada staje,
knjige čekaju, olovke prestaju pisati,
samo zbog škripanja ljuljačke i lepršanja cvjetnih haljinica na plavoj mjesečini.
Neke trenutke teško je opisati,
melankoličnu bol kada svijet spava, a u tvojoj glavi se roje snovi koje nitko neće odsanjati.
Ipak, možda još ima nade jer svako ljeto donosi novu priču,
šutljive riječi promrmljane nekome tko smo nekoć bili, na stablu dječjih razočaranja, uzdah na vratu starog prijatelja,
između vjerovanja u život i stvarnosti jer sve je samo prolazni san,
dok psi laju u daljini i zazivaju dan.
I ponovno bismo se smijali do ludila,
ljubeći staru bocu vina,
naš nepromijenjeni smijeh i luđačke košulje bi nas opijale kao ljetni međudan,
međusan,
pretvarajući nas u ptice grabljivice, gladne života.
Sve bi se činilo stvarnim, u netaknutoj tišini sna,
ali nije,
jer bi već pripadalo prošlosti
u prošlosti,
bez tebe ili bez mene,
u netaknutoj prolaznosti nekog novog ljeta.
Pjesma iz zbirke „Izgubljena“
Vedrana Pavlak
