LIDIJA BAJUK – INTERVJU

0
1951

 Foto: Chansonfest 2019, Matej Grgić

 

Centar kulture predstavlja intervju s Lidijom Bajuk.

 

Poštovana Lidija. Vaš doprinos etnologiji je doista velik. Vi ste kantautorica, pjesnikinja, spisateljica… Jednostavno rečeno jedna od čuvarica hrvatske etnoglazbe. Kako i kada ste se počeli baviti glazbom i zašto baš etnoglazbom?

U drugom razredu osnovne škole upisala sam violinu. Sveukupno sam završila pet razreda osnovne glazbene škole u Čakovcu i dva srednje u Varaždinu. Najviše sam voljela svirati iz mađarskih nota čija se metodika učenja sviranja temeljila na tradicijskoj mađarskoj glazbi, također i iz bogato ilustriranih nota skladatelja Svetozara Markovića koji je svoju metodiku sviranja za male violiniste razradio na južnoslavenskim tradicijskim pjesmama. Gitaru sam krišom počela učiti u sedmom razredu, zahvaljujući prijateljici koja je tada na dar dobila gitaru. U podrumu sam pronašla tatinu staru gitaru iskrivljenog vrata, zamijenila sam joj žice i uporno vježbala unatoč bolnim natiscima na jagodicama prstiju zbog prevelikog razmaka između vrata gitare i žica. Spletom okolnosti, bolju gitaru darovali su mi roditelji tri godine kasnije, nakon što sam otpuštena s dvomjesečnog bolničkog liječenja zbog teške prometne nesreće. Budući da sam kao dijete skupljala koješta, značke, salvete, sličica Flore i faune i Ratne mornarice, papirnate lutkice s odjećom, prešano bilje, špekule, skočibabe, autiće… svoju sam sakupljačku strast usmjerila na prikupljanje zapisa hrvatskih tradicijskih napjeva. Glazbom sam se odlučila baviti profesionalno, nakon što sam dala otkaz u osnovnoj školi u kojoj sam deset godina radila kao učiteljica. A onda sam odgovore na sve brojnija samopitanja o tradicijskim pjesmama iz vlastitog repertoara potražila na dodiplomskom i doktorskom studiju. Tradicijska glazba kojoj sam se bezrezervno prepustila, iz pedagoške i umjetničke struke iznenada me i posve neplanirano usmjerila u znanost. Pedagoški, umjetnički i znanstveni pristup pomogli su mi da tradicijske pjesme poosobim i da ih shvatim u svim njihovim, pa i skrivenim značenjima.

 

Koliko ste do sada objavili samostalnih albuma i koji vam je ostao u posebnom sjećanju?

Svi moji samostalni albumi, njih sedam, dragi su mi jer me za njih vežu uspomene na glazbene suradnike i vrijeme koje smo zajedno proveli u osmišljavanju aranžmana i u studijskom snimanju. Taj je proces zanimljiviji jer ga premrežuje zajednička strast, nadahnuće, svjetonazor, radost i predanost – konačni rezultat tek svjedoči o svemu tome. To su Zora-djevojka (1997), Kneja (1999) i Tira les (2001) i Prelja (2015) koji obuhvaćaju hrvatske tradicijske napjeve obradi koju potpisujem sama ili s pojedinim suradnicima. Zipčica (Interpublic Zagreb, 2010) se sastoji od zaboravljenih ili manje poznatih božićnih i trikraljevskih hrvatskih napjeva. U dvostruki Matapur (2012) uvrstila sam isključivo rjeđe ili nikad izvođene pjesme iz rodnog Međimurja. Luna (2005) je kantautorski album na kojem sam predstavila svoje vlastite stihove i glazbu. Sva me ta izdanja predstavljaju baš onakvom kakva jesam – naime, svoje repertoare samostalno i slobodno biram prema ljepoti stihova i melodije. Do kraja ove godine objavit ću etnoalbum Senjico senjala – 30 godina javnoga glazbenog djelovanja (Scardona Zagreb) koji sam, zajedno s dvanaestak glazbenih gostiju, uživo izvela u Histrionskom domu prije četiri godine.

 

Autorica ste i nekoliko zbirki pjesama i bajkovitih priča. Od kuda crpite nadahnuće za pisanje, kao što je recimo knjiga priča Kneja – vilinska šuma?

Nadahnuće čuči iza svakog ugla. To može biti neki mitski, povijesni ili aktualni događaj, odnosno prirodni fenomen. Moja prva zbirka pjesama je Osmijeh je moja najbolja obrana (1991), a za stihove Besput (1992) nagrađena sam prvom nagradom Goranovo proljeće za mlade pjesnike. Razgovor s tišinom (1995) moje su jedine haiku pjesme, Vučica (1999) je nagrađena pjesničkom nagradom Josip Sever. Sandale na vodi (2000), Pipilotine pjesme (2004) i Papirnati brod (2013) najzrelije su knjige pjesama, koje sam napisala na standardu i kajkavštini, postupno se od ljubavne i mitske tematike odmičući prema angažiranoj socijalno-političkoj. Za bajkovito troknjižje Z mojga srca ružica (1995), Kneja (1999) i Kneja – vilinska šuma (2002) nadahnulo me sjećanje na dio djetinjstva provedenog kod sestrične na selu, također i osobna predodžba tadašnjih mitoloških spoznaja akademika Radoslava Katičića i emeritusa Vitomira Belaja. Najnovija zbirka priča za odrasle Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert (2016), koja obuhvaća mistične i aktualne teme, bila je u užem izboru za Književnu nagradu Đalski.

 

Od kuda ljubav prema bajkama i narodnim predajama? I kako je ona povezana s tradicijom Tibeta, u kojem ste 1997. gostovali na Idriart festivalu?

Iz kuta gledanja djevojčice u jednome sjeverogradu, tomu je pridonijelo iskustvo nepovratno izgubljenoga međimurskog sela i njegovih zemljanih kućica ispunjenih mirisom ogrijeva, mahovine, vrta i staje – sve to nadomak pustopašnih livada, mistične šume, opasnih bunara, tajanstvenog zvukovlja… Budući da su najdraže knjige mojeg djetinjstva Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren, Heidi Johanne Spyri i Winnetou Karla Maya, boraveći na selu tijekom školskih praznika doista sam se osjećala kao Pipi, Heidi i Winnetou. Zahvaljujući braći umjetnicima Mihi i Marku Pogačniku, međimurski tradicijski repertoar predstavljala sam 1997. u Lhasi. Tamo me silno nadahnulo tibetansko isticanje vlastite tradicije pod okriljem kineske represije. Unatoč tome, skromno i vedro stanovništvo ponosno je prkosilo nošnjom, jezikom i – pamćenjem. Tada sam svojemu literarnome hibridnom liku priključila još i tibetanskog ratnika koji se odazvao na samozov da čuva, prenosi i tumači pjesme i priče svojih predaka.  

 

Međimurje ima posebno mjesto u vašem srcu, što se i vidi u pjesmama koje pišete i pjevate. Koliko vam Međimurje znači kao nadahnuće za stvaralaštvo?

Svakome je zavičaj ishodište i utočište. Međutim, zavičaj je većinom idealizirana slagalica osobnih predodžaba i sjećanja. Kad pomislim na Međimurje – nikne leluja, zatravi senokoša, zaplamsa vuzmenka, zasvjetluca repača, zamiriše zlevka, zakloparacug-mašina; otegne popevka… Kao gradsko dijete gornjomeđimursko selo doživljavala sam kao svojevrsnu osobnu atlantidu – to me iskustvo ruralne sredine i njezine osobite pjesme 70-tih godina 20. stoljeća trajno obilježilo i usmjerilo na studij etnologije.

 

Mnoge stare narodne pjesme doživjele su ponovno rođenje kada su bile uglazbljene. Čini se da time etnoglazba dobiva novi zamah u popularnosti. Kakva su vaša osobna iskustva prilikom oživljavanja pjesama koje su zaboravljene u ropotarnici povijesti, odnosno kakve su povratne informacije?

Ne uglazbljujem narodne pjesme kojima melodija nije zabilježena, nego obrađujem i interpretiram notografirane ili snimljene pjevane tradicijske napjeve. Kao skladateljica okušala sam se u uglazbljivanju vlastitih stihova i stihova hrvatskih pjesnika. Za vlastite stihove uglazbljene prema međimurskome tradicijskom predlošku nagrađivana sam dvaput – za Se su ruže povehnule Porinom (2006), a za Dravskog kralja nagradom Kajkavskog festivala u Krapini (2006). Ove godine uručena mi je pjesnička nagrada Vinumet poeta za Goričnog Jezušeka, što mi imponira jer sam nagrađena u nekajkavskoj Požegi. I autorski rad i rad na aranžmanima jednako su izazovni jer su vrlo kreativni. Na svojim sam etnoalbumima objavila tradicijske napjeve u vlastitoj obradi iz svih hrvatskih krajeva, među kojima i pedesetak međimurskih napjeva. Iako publika voli čuti poznate pjesme, pa je odnos publike prema izvođaču zbog toga izravniji i prisniji, iz hrvatske glazbene čitanke radije biram nepoznate i gotovo zaboravljene pjesme – ne podilazim publici, ne volim riječ publika jer slušatelje doživljavam kao pojedince na mjestu događanja. Zbog toga nisam dio estrade jer mi nije namjera nikoga zabavljati nego povesti na osobito glazbeno putovanje u nepoznato, u neistraženi dio sebe. To je teži i nesigurniji put, ali raduje kad poneka pjesma iz osobnog repertoara zaživi i bude općeprihvaćena zbog njezine reinterpretacije. Dogodilo mi se to više puta, a najpoznatiji primjer je kaštelanski napjev Izresla ruža rumena koju sam naučila iz više od stotinu godina stare notografirane publikacije Franje Ksavera Kuhača, prvoga hrvatskog etnomuzikologa, od mene 1998. klapa Cambi, a onda redom i sve aktualne dalmatinske klape. Ipak, moj najveći uspjeh moja je inicijativa za uvrštavanje međimurske popevke, u čemu sam stručno i organizacijski sudjelovala, na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara RH i na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, što se dogodilo 2013. i 2018. godine.

 

U poplavi glazbe koja kao da izlazi s trake, ima li mjesta za etnostihove na hrvatskoj sceni? Kakav je odnos prema etnoglazbi u Hrvatskoj? Kakva su vaša iskustva?

Najprije bismo trebali pojasniti što podrazumijevam pod pojmom etnoglazbe. Naime, u Hrvatskoj se danas štošta tako naziva. Etnoglazba je za mene osobit glazbeni žanr koji njeguje suvremenu, estetiziranu underground obradu tradicijske glazbe i kojom njezini izvođači aktivistički problematiziraju suvremene ekološke diskurse u najširem smislu tog pojma. Dakle, etnoglazba nisu rock, jazz, pop i techno pjesme koje obrađuju tradicijski predložak, jer to nisu ni obrade tradicijskog predloška u folklornoj i u klasičnoj glazbi. S obzirom na svoju društvenu angažiranost i nepodilaženje, kritički osviještene hrvatske etnoglazbenike kontrolira se i prigušuje iz raznorodnih središta moći. Osim toga, što i kako se uči o hrvatskoj tradicijskoj glazbi u hrvatskom obrazovnom procesu, pa i o našoj kulturnoj baštini uopće, zahtijeva ozbiljnu i promišljenu reviziju. U najnovijoj reformi školstva ta je prilika ponovno propuštena, kao što je također neshvatljivo zašto hrvatske turističke zajednice u svojim programima uglavnom zaobilaze stručno-znanstvene kulturološke spoznaje o lokalnim povijesnim i tradicijama.

 

Relativno nedavno ste doktorirali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tema doktorata je bila je Odjeci slavenskog mita u nematerijalnoj kulturi Međimurja. Zašto ste se odlučili baš na tu temu i jeste li uočili neke osobitosti u međimurskim mitovima?

Zahvaljujući svojim tadašnjim glazbenim repertoarima i mitološkim uvidima 1998. napisala sam bajkoviti roman Kneja o međimurskoj tradiciji koji je sljedeće godine nagrađen Književnom nagradom Fran Galović. Zatim sam diplomirala 2009. na temu U potrazi za hrvatskim tradicijskim napjevima iz Međimurja i prošle godine doktorirala na spomenutu temu. Dosadašnji njihovi ozbiljniji istraživači i tumači bili su međimurski svećenik Andrija Dolenčić i međimurska folkloristica Marija Novak. Imala sam sreću uživo slušati mitološka predavanja i čitati mitološka djela akademika Radoslava Katičića i emeritusa Vitomira Belaja. Nama u nasljeđe je njihov znanstveni okvir za vlastita istraživanja i promišljanja – između ostalo i o međimurskim toponimima, o paraliturgijskim i kristijaniziranim obredno-običajnim praksama, o pretkršćanskim motivima u međimurskoj predaji i običajima… Omeđeno dvjema hirovitim rijekama i pod tuđinskom vlašću, Međimurje je dugo bilo geografski i politički izolirano. U takvim nepovoljnim okolnostima sačuvalo je arhaičnost, ali hrvatski identitet. Donedavno se i u akademskoj zajednici katkad moglo čuti da se hrvatski teritorij rasprostire do Drave, no zahvaljujući tematskim simpozijima, popularnim javnim predavanjima i medijskim objavama to je ispravljeno.

 

Koliko je slavenska mitologija preživjela do današnjih dana? Utjecaj vremenskih mijena je velik, no u istraživanju i rekonstrukciji mita uvijek se nađu barem tragovi staroslavenske mitologije. Koliko je vama bilo teško raditi rekonstrukciju međimurskog mitologije, na koje prepreke naišli i kojim metodama ste se služili?

Odjeci slavenske mitologije, prepoznatljivi u međimurskoj tradicijskoj baštini, prepoznatljivi su i u svim drugim hrvatskim aktualnim godišnjim i životnim običajima. Međutim, oni se prožimanju s mitskim predantičkim, antičkim i orijentalnim tradicijama, preživjelima zahvaljujući njihovoj prilagodbi i kršćanskoj reinterpretaciji. Hrvatska usmena tradicija kolektivno je osebujno povijesno i kodirano sjećanje, podložno mijeni, rastakanju i zaboravu. Nužno joj je pristupiti interdisciplinarno – s obzirom na relevantne arheološke, povijesne, povijesno-geografske, jezikoslovne, povijesno-umjetničke, etnološke, etnomuzikološke, etnokoreološke i mitološke spoznaje. Njezina zvučna, slikovna i zvučno-slikovna građa (ekscerpirana iz rukopisa i publikacija, zabilježena na terenskim istraživanjima) obimna je, no raspršena. Nakon temeljnoga Katičićeva i Belajeva znanstvenog doprinosa hrvatskim mitološkim istraživanjima, mlađi znanstvenici također su došli do vrlo zanimljivih spoznaja. Bilo bi korisno objediniti dosadašnja i promišljati buduća relevantna mitološka istraživanja i osmisliti aktivnosti koje bi iz njih mogle rezultirati. Kao pročelnica Odjela za arheologiju i etnologiju Matice hrvatske u Zagrebu potakla sam prošle godine znanstveno-popularni program Hrvatska mitska baština u srednjem vijeku, koji u partnerstvu s Knjižnicom Vladimira Nazora (KGZ), suradnički organiziramo na razini mjesečnih besplatnih javnih predavanja u MH i kreativnih likovnih, dizajnerskih, literarnih i etnoglazbenih radionica u Knjižnici. Upravo smo zaključili drugi ciklus, a treći u 2020. kreće od veljače. Pozivam sve zainteresirane da nam se pridruže bez obzira na znanja, iskustva i sposobnosti.

 

Možete li nam navesti neki mit koji je vama osobno zanimljiv i upečatljiv?

Kao što već rekoh, ne možemo govoriti o cjelovitome mitu, nego o njegovim kristijaniziranim i reinterpretiranim odjecima. Jedan od njih su tradicijske pjesme tzv. kole(n)de, iako se tako više ne zovu tako tamo gdje se još pjevaju, koje su se periodičkipjevale uz pučke blagdane u godišnjim čestitarsko-srećonosnim ophodima. One sadrže fragmente pjevanih svetih tekstova o stvaranju i ustroju svijeta, o čovjeku i njegovoj svrhi. U njihovim stihovima susreću se i pretkršćanski i kršćanski motivi. U najcjelovitijem obliku još i danas se izvode pod okriljem adventskoga ženskoga kolendavanja uživo u Dubrovačkom primorju i u kotoripskom kolu u međimurskoj Kotoribi. Međutim, najuzbudljivija je potraga za njihovim skrivenim značenjima…

 

 

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here