Hvalospjev ženstvenosti: vila Dobrila (Svjetlana-Selena):Mila, Milena, Mirjana i–Danijela
dok gore i i gore, ne gasnu – baklje Anadolije…
Jer, “Smijeh je lijek.”, bez ljubavi tvoje… Ne, nema predaje!
Oni gledaju pomrčinu, “krv” Mjeseca. – meni – sve tmurno.
I odrastao Mali Princ dušom, srcem, Svijetom, traži Princezu.
U kaplji vode i lomovi Svjetlosti i drhtave Sjene.
Mačke poznaju srce pasa, a psi znaju mačke u dušu.
Bijelo-plavi tragovi zrakoplova – daljinom ptice.
I Sunce posred pruge – nebeski kolodvori.
Jahačica i pastuh, u jesenjem galopu.
Pauk putuje lako nošenom niti, licem u lice.
Kap rose drhturi na velikoj i čvrsto-krhkoj mreži pauka.
Pauk na mreži pazi i čuva čak i – samoga sebe.
Prve pahuljice, trag Nečijih cipela – bdije nad Gradom.
Na obalama Drave, ovogodišnji snijeg.
Svojim “nogama od gume”, u kolicima, “slomljenim krilima leptira” –
u sebi ili izvan, ispred, pored, iza, iznad ili na sebi,
ispod, oko sebe ili u pozama na Zemlji ili na Nebu –
s tamne strane Mjeseca,
na zvijezdama i kometima, na planetoidima i planetima,
na asteroidima i meteoritima, u maglicama i na kvazarima,
u Mliječnoj stazi i u drugim galaksijama i u crnim rupama,
u kvadrantima “ovog, purpurnog Svemira” ili u “onim, paralelnim svemirima” –
tražim te, trebam te – prepun – punina praznine, u glasnoćama svojih tišina.
Ima li smisla – u besmislu – ovakvog smisla,
a zašto – zato, uopće, promišljam o tome?!
Živim, premda, još davno trebah umrijeti.
Hladna magla, gušća od svake izmaglice, cijelo jutro visi, dan, predvečerje i noć,
gotovo ispod zemlje, inje početkom prosinca.
Meditativni trans crnkinje – ples plamena hladom središta.
I samohrana, nezaposlena majka –
Djedu Mrazu već napisane željice – plačuć – zgužva u blato.
Više ni voćke nemaju Nju – Urodu – sam mraz po lišću.
Ezoteričnost i ovih i onih – svih metamorfoza.
Tihi zov Vodenjaka – čudo – Dijete žene.
Danas je, iz razderana Neba,
u Sahari “sipao” prvi ovogodišnji snijeg,
zabijelivši Drevne piramide.
Kazaljke sata djevojčice, dječaci – ljudi brzo rastu.
Da l zbilja i odrastu stvarno – iskreno sumnjam.
Neutješni plač izgladnjelog djetešca.
Doista gnjusno: pozlaćena WC školjka – u istom TV prilogu.
A onda se razvedri, silvestarska noć.
Slijepi maser viri kroz dubine – nevidljive – rupe.
Okićena mladenkina kuća – kraj smrti prijateljice.
Crni, sivi, crveni, svi crveni kvadratići.
Triptih gradova, ori se smijeh, lelujavi ples lista,
titraj prstiju Smrti, plesni kraj puta, jesenje žutog lista,
sočne usne Smrti, toplinom magle, u kasnu jesen, kiša lišće natapa.
Crni, sivi, crveni, svi crveni kvadratići, triptih gradova.
“Crnog psa” depresije, po nosu, kandžama
odlučno ogrebe “Šarena mačka” anti-depresije.
Djevojka-klaun: iskonska radost – i smrt svih depresija.
Više ni voćke nemaju Nju – Urodu – sam mraz po lišću.
Tragom veljače udvarači, pod lozom, na brajdi, Ona.
Glazba mačjeg orkestra, zar zora – pa da šuti?!
Prvih pet ili šest cvjetova trešnje procvjetalo je na kiši.
Prva, druga, treća kap, kišica, kiša i pljusak, pravi slap.
I golubica-gavran pod krovom tržnice
žena prodaje sve kapljice cvijeća – mirisi pekarnice.
Učenik rado – pred mladom liječnicom napne – ko..cu.
Igrice sestre s mladim dostavljačem – zadirkivanja.
Neodoljiva njenim lijepim prstima, mast….cija.
Mast….cija -najdraži mogući “kiks” svakog muškarca.
A kakva li je”grozničavost ko..ce”, Neopisiva?!
Jer, “Smijeh je lijek.”, bez ljubavi tvoje… Ne, nema predaje!
O autoru: Robert Dudnik diplomirao je na Pravnome fakultetu Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku. 2003. godine osnovao je “Glas čovječnosti – Udrugu za potporu osoba s invalidnošću i hendikepom Osječko-baranjske županije”. Robert je osoba sa 100% tjelesnim invaliditetom, (Dg: Tetraparesis spastica), te je u svakodnevnom životu vezan uz upotrebu invalidskih kolica. Do sada su mu objavljene dvije samostalne zbirke pjesama, te jedna samostalna zbirka pjesama, kratkih priča i kolumni, a neke pjesme su mu objavljene u ukupno šest zajedničkih zbirki pjesama i tekstova. Jedna je pjesma objavljena i na CD-u.
