ZLATIBORSKI LIRSKI PUTOKAZI
Dušan Vidaković: ZLATIBORSKA SVESKA – Zlatiborizmi, Alma, Beograd, 2022.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Neobičnu tematsku zbirku prirodoslovnih misli bliskih gnomi, sentenci, aforizmu i epigramu osmislio je i napisao poznati srpski novinar i književnik Dušan Vidaković. Naslov joj je Zlatiborska sveska, sa podnaslovom – Zlatiborizmi. Na prvo čitanje naslova, reklo bi se, da se radi o narodnim izrekama, anegdotama i osmislicama vezanim uz zlatiborski kraj, koji je poznat po svojim prirodnim i drugim ljepotama. I ne bi se bilo daleko od istine jer se istina, gotovo uvijek, nalazi negdje u sredini.
Zapravo, osnovna namjera autora bila je da sve one koji nikada nisu bili na Zlatiboru ili su ga posjećivali povremeno i sporadično, slikovitom riječju podsjeti na sve čari i prirodne ljepote te planine i krajolika koji je okružuje. Zlatiborsko zemljopisno područje proteže se od Drine prema Užicu i poprilično udaljenom Valjevu u kojem živi i radi pisac Dušan Vidaković. Razumljivo je da mu taj bogomdani bajkoviti krajolik leži na srcu i da ga nosi u mislima, ma gdje bio, i ma gdje se kretao. A novinari i pisci jesu dinamične osobe i umjetničke duše koje su stalno u pokretu i stvaralačkom naponu.
Iz tog stvaralačkog dinamizma rodila se i oživotvorila ideja koja je Zlatiborsku svesku ispunila slikovitim emotivnim zapisima i drugim kratkim leksičkim formama, znanim još od davnih vremena. Tvorac Zlatiborizama već u prvim mislima nagovještava, bolje reći tvrdi, da su ‘zlatiborizmi – viši nivo optimizma.’ Svako drugo određenje bilo bi manjkavo i neprilično za definiciju svega onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva. Tu generalnu tvrdnju autor osnažuje i potvrđuje s više ode dvjesta slikovitih misli i izreka koje očaravaju i dočaravaju raskoš prirodnih blagodati koje svakom dobronamjernom posjetiocu nude ugođaj kakav će pronaći malo gdje na ovoj našoj prelijepoj planeti Zemlji.
Ima na zemaljskoj kugli mnogo lijepih mjesta i predjela. Ima bezbroj bisernih izvora i rijeka, zelenih jezera, plavih mora, visokih planina i nepreglednih ravnica. Ali, nigdje nema tako stasitih borova u koje su utkane zlatne niti sunčevih i mjesečevih zraka i bijeli pramenovi snježnih pahulja i sjevernog vjetra. Na planini sazdanoj od vječne zimzeleni čovjek se, naprosto, mora osjećati lijepo i ugodno. Mora osjetiti mirise i okuse slobode kakve nema, ili je vrlo malo u urbanim sredinama. Očima i dušom upiti nepregledna prostranstva ispunjena pjevom ptica, šumom povjetarca, žuborom potoka i mekim dodirom ocvalih livada. Sve to čini čovjeka ljudskim bićem, predanim ljepoti i oslobođenim od svakoga zla, stresa, tjeskobe, patnje i stradanja.
Lirskoj duši Dušanovoj Zlatibor je eliksir koji budi nadu i zatire svaku pomisao na loše trenutke koji su naši česti pratioci. Taj eliksir ‘ne da šansu nadi da umre posljednja. Već da se rodi prva’. ‘Zlatibor onemogućava ljubitelje života. Da predahnu.‘ U takvom izvornom ozračju vedrine život teče zvjezdanim stazama i obalama, tuga prerasta u radost, tjeskoba i zloba u iskrenu ljubav. Doživio je ta stanja autor nebrojeno puta, i zato uvjerljivo svjedoči o snazi prirode i njezinoj nadmoći nad malim ljudskim egom. Čovjek je, zapravo, velik samome sebi kad umisli da je iznad svega drugog. Zato treba izaći iz sebe i uvjeriti se koliko je mali u odnosu na svijet koji ga okružuje i u kome troši svoj zemaljski život.
Vidakovićevi Zlatiborizmi jedinstveni su lirsko-epski priručnik koga treba čitati s razumijevanjem i upijati misaone i leksičke sokove i toplinu koju nudi svakoj ljudskoj duši. Kako onoj koja je opora i prazna, tako i onoj koja voli prirodu i druži se s njom kad god joj se pruži povoljna prilika. ‘Upoznajte voljenu osobu sa Zlatiborom. Da bi vas više volela’ – ushićeno poručuje pjesnik i dodaje: ‘Zlatibor je kao vino. In Zlatibor veritas’. Istina i ljubav tvore istinoljubivost – zaljubljenu riječ koja otvara sva vrata na koja čovjek može i želi ući. A vrata Zlatibora otvorena su širom svima koji misle dobro sebi i drugima.
Svoje zlatiborske misli i primisli, Dušan Vidaković je uspješno spojio i uvezao sa brojnim manje-više poznatim narodnim izrekama, tako da je dobio kratka instruktivna i lako primjenjiva štiva, koja zovu na akciju i pokazuju pravce kretanja prema prirodi i njenim neupitnim ljepotama. Prepisujem neke od njih kao podsjetnik za usmjeravanje onih koji još nisu krenuli na planinarski put i blisko druženje sa čistim zrakom, lakim povjetarcem, zelenim pejzažom, ili kristalnom s nježnom bjelinom u blistavom zimskom koloritu.
- ‘Suze se na Zlatiboru za tren oka pretvaraju u radosnice’.
- ‘Čini drugima ono što Zlatibor čini tebi’.
- ‘Zlatibor u zube ne gleda, niti ih pokazuje’.
- ‘Sigurnija je zlatiborska, nego zlatna sredina’.
- ‘Bolje Zlatibor u ruci, nego Zlatibor na grani’.
- ‘Na Zlatiboru svakog gosta, nikad dosta’.
Nižu se tako, u današnje vrijeme prijeko potrebne i poželjne ekološke misli i poruke na koje, ni oni s malo ljudske duše, ne bi trebali ni smjeli ostati ravnodušni. U vrijeme laboratorijski skrojenih epidemija i pandemija i svekolike skupe farmaceutske agresije na ljudsko tijelo i dušu, boravak u prekrasnoj prirodi najbolji je i najučinkovitiji lijek za sve bolesti modernog vremena. Jedini bez kontraindikacija i, uz to, jedini gotovo pa besplatan. Tek toliko, kolika je cijena goriva do podnožja planine ili susjednog brda. A onda polako tabanović fijakerom, ili utabanim stazama do samoga vrha. Tek kad se uspnete, vidjet će te koliko taj pređeni put nije bio uzaludan, i koliko je koristan za vaše tjelesno i duševno zdravlje i sreću.
‘Daleko od Zlatibora, daleko od srca’ – poručuje na kraju pisac ove unikatne zbirke savjetodavnih misaonih recepata za zdrav i dug život. U prirodi i s prirodom, kako i priliči svakom ljudskom biću. Kad mogu sva druga bića živjeti zdravo u prirodi, zašto to ne bi mogli i ljudi.? Pitam se to na kraju ove kratke bilješke o netom pročitanoj Zlatiborskoj svesci.
