Spisateljici Nadi Mihoković-Kumrić nedavno je izašla nova knjiga “Znali su što žele“. Osvrt na knjigu piše dr.sc. Dubravka Težak.
VJEČNA PRIČA
Iako suvremeni mediji izuzetno privlače mlađe recipijente dinamikom auditivnih i vizualnih doživljaja, napisana i pročitana priča ostvaruje ako ne potpuniji, u svakom slučaju trajniji spoznajni i emotivni doživljaj.
Nada Mihoković-Kumrić, književnica sa znatnim iskustvom pisanja i druženja s djecom, shvaća da je kraći narativni tekst, bilo izrazito fantastičan, realističan ili kombiniran, pravi oblik za obraćanje djeci kojim može njihov svijet obogatiti odgojnim, spoznajnim i emotivnim idejama, a ujedno ih zabaviti i razveseliti.
Svoju najnoviju zbirku „Znali su što žele“, podijelila je u tri cjeline. U prvoj „Od pogleda do pogleda“ donosi tekstove anegdotalnoga tipa iz obiteljskoga života. U većini je ostvaren topli ugođaj doma u kojemu se izmjenjuju pozitivna i negativna raspoloženja ukućana kako to obično u životu i biva. Članovi obitelji iskazuju jedni prema drugima katkada nesnošljivost i nerazumijevanje, a katkada ljubav i suosjećanje. Usprkos promjenama u načinu života, navikama, običajima, tehnologiji koje donosi svako novo vrijeme, ozračje u obitelji ostaje slično. U pripovijetki „Mali čestitar“ evocirani su običaji minulog vremena kad je slavljenik darivao svoje čestitare, ali je radnja smještena u novije doba jer dijete skuplja novac za igricu. U tome osjećamo autoričinu želju za pomirenjem staroga i novoga vremena. U nekim se pripovijetkama poigrala muško-ženskim stereotipima i predrasudama („Kad se mama boji miša“, „Mama vozačica, a tata instruktor“) iskoristivši ih za stvaranje humorističkih situacija. Humor se provlači kroz sve pripovijetke ove cjeline. Od blagoga ismijavanja u priči „Četiri prva“ gdje autorica ukazuje čitatelju kako se razmaženu i sebičnu djecu može usmjeriti karakterno zrelijem ponašanju do ironičnoga pristupa u pripovijetki „Roditelji protiv igrica“ gdje ismijava pedagoške napore generacije roditelja koja nije uspjela nadrasti djetinju ovisnost o igricama.
U drugoj cjelini „U ritmu srca“ okupljene su priče s motivima prvih dječjih i mladenačkih zaljubljivanja i posljedica koje ta emocionalna promjena ostavlja u životu djeteta. Ova je cjelina i najopsežnija što ne čudi s obzirom da ljubav na ljestvici kvalitete osjećaja premoćno zauzima prvo mjesto već godinama, stoljećima i tisućljećima. Od početaka književnosti do današnjih dana, to je vjerojatno najučestaliji motiv. U hrvatsku dječju književnost motivi dječjih ljubavi snažnije su počeli prodirati sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća najprije u poeziju, a nakon toga počinju osvajati i prozna djela. Dakako, simpatija među djevojčicama i dječacima bilo je i prije. Sjetimo se Gite i Hlapića Ivane Brlić-Mažuranić ili Drage i Ljubana Mate Lovraka. No tamo su to bila zbivanja na periferiji nekih drugih tema i ideja, a ljubav kao glavna tema dječjih pripovijedaka i romana doživljava procvat krajem dvadesetoga stoljeća i ostaje učestalom temom do naših dana. Nada Mihoković-Kumrić ljubavne motive iskazuje i u potpuno realističkom obliku („S razlogom o razlogu“, „Ljubavna skrivalica“), ali i s manjim ili većim fantastičnim odmacima koje možemo protumačiti kao snove, želje, zamišljanja, sanjarenja… mladih ljudi koji se prvi put susreću s tom snažnom emocijom („Te noći na obali jezera“, „Romantična večer“). Tako, na primjer, u priči „Ritam srca“ nesigurnost i neodlučnost guraju djevojčicu u okrilje mašte pa joj se čini kako su njezine haljine progovorile. Uz težnju da prikaže mladoga čovjeka u zbunjujućim, katkada ugodnim, katkada neugodnim okolnostima koje ispletu ta prva mladenačka ljubavna proživljavanja, autorica želi potaknuti svoje čitatelje i na promišljanja o problemima koje nose ti osjećaji. Pripovijetkom „Prijatelji“ sugerira mladim čitateljima da razmisle o granicama između prijateljstva i ljubavi. Pripovijetka „Odabrala je Izvanzemaljca“ ponukat će ih na razmišljanje o tome koliko su prve ljubavi postojane i ozbiljne. A pripovijetkom „Roboti i osjećaji“ skreće pozornost na danas sve više prisutnu dvojbu o tome hoće li umjetna inteligencija jednoga dana imati i osjećaje poput čovjeka.
Treću cjelinu čine priče koje pomažu mladim generacijama u razvijanju moralnih stavova, vjerovanja, poštenja, znanja i ponašanja koji će im omogućiti ugodan suživot s drugima. Tako u priči „Pobuna čokoladne tortice“ na maštovit način upozorava djecu na neprimjerenost krađe, besmislenost lijenosti i laganja ukazana je u priči „Tonka protiv dosade“, potreba za urednošću utkana je u priču „Kako je Zvonko zavolio crtanje“, a sva apsurdnost nasilja prikazana je u priči „O rukama i romobilu“. O potrebi dječjega osamostaljivanja govori priča „Janina želja“, a o dječjoj odlučnosti u rješavanju problema priča „Ako se slika okrene naopako“. U odrastanju i sazrijevanju djecu treba suočiti i s našom prolaznošću kako bi prihvatili neminovnost rastanka s najdražima. Na vrlo suptilan način autorica to čini u priči „Dan kada je djed postao nevidljiv“. I u ovom ciklusu autorica u nekim pričama traži pomoć u sferi fantastike kako bi što zanimljivije i učinkovitije prenijela mladima svoje zamisli.
Iako ne možemo govoriti o tematskim novinama u pričama Nade Mihoković-Kumrić, njihova se vrijednost ogleda u ostvarivanju sklada između motiva, ambijenta i likova s funkcionalnim humorom.
Dr. sc. Dubravka Težak
