Nakon što smo umjetnicu Moniku Bičkei Friščić predstavili njezinim radovima, postavili smo joj nekoliko pitanja da bi se bolje upoznali s njezinim stvaralaštvom. Intervju s Monikom možete pročitati u nastavku.
Možete li za početak predstaviti sebe. Kada ste otkrili ljubav prema slikanju?
Odrastala sam u malenom selu u blizini rijeke Drave, okruženom njenim pritocima, šumama, barama močvarama, poljima i livadama…. Dok su mama i tata radili na njivi čuvala me baka koja je radila na vrtu, a ja u svom magičnom kutku šumice na rubu vrta započinjala svoja prva djela .Prvo su ona bila u glavi, ležala sam često ispod svoga velikoga hrasta i gledala oblake kroz razgranatu krošnju, promatrala, slušala…često bi ptice došle vrlo blizu meni jer nisu znale da netko leži u tišini…upijala sam sve iz okoline, postala bi dio nje, divila se kreaciji ,a kada sam potpuno postala opčinjena njome i ja sam htjela kreirati svoj svijet. Jako rano sam shvatila da to mogu ili pisanjem svojih priča ili slikanjem svojih svjetova. Radila sam i jedno i drugo.. Većinu dana bi provela tamo “na vr bašče“ kako je govorila moja baka ,gdje sam pisala i slikala.
Promatrajući svijet kakav je bio tada, zamišljala sam ga kakav će biti u budućnosti, kakvi su možda drugi svjetovi koji postoje, ali najviše od svega zanimalo me kakav je bio nekada. Tu je nastala i ljubav prema arheologiji. Od prvog razreda osnovne škole govorila sam da ću biti slikarica i arheologinja..
Imala sam jako živopisne snove, često sam sanjala prošlost, nalazila bi se u starim hramovima, dvorcima i piramidama…isto tako sanjala sam i druge svjetove, gdje su boje i bića drugačiji nego ovdje…
Kada sam imala 11 godina i krenula u više razrede osnovne škole u grad, već na prvom satu likovne kulture nastavnik me pozvao u kabinet i rekao da je to što sam nacrtala jako dobro i da u Slatini postoji likovni klub u kojeg bi me htio učlaniti. Naravno da sam odmah pristala i tako postala prvi maloljetni član slatinskog likovnog kluba… svake godine sam naslikala jednu sliku za skupnu izložbu kluba..
No kako je vrijeme prolazilo arheologija je ipak postala moja prva preokupacija, jer puno je tu bilo misterija koje sam trebala otkriti ,a mislila sam da to jedino mogu ako ipak za daljnje obrazovanje izaberem arheologiju. I tako sam i napravila, nakon gimnazije upisala sam fakultet arheologije i slikanje je stalo na nekoliko godina.
Na koji način vam je obrazovanje pomoglo u stvaranju vaših slika i je li vam stečeno znanje poslužilo kao inspiracija u stvaranju slika?
Pa je, definitivno me inspiriralo.. ne znam na koji način je pomoglo, ali shvatila sam da je put trebao biti točno takav. Morala sam studirati arheologiju da bi slike bile točno takve kakve jesu sad… Da sam išla na akademiju ili studirala nešto drugo slike ne bi možda bile takve.
Tematika vaših slika je uglavnom fantasy, imaginarni i snovoliki svjetovi. Osim obrazovanja, što još utječe na vaš odabir teme za nastanak nove slike?
Na odabir teme najčešće utječu snovi i vizije koje dobijem u budnom stanju. Također legende i predaje koje su se pričale u mome selu i naravno, najviše priroda i moja oduševljenost njome.
Neke vaše slike doslovno su nastale na temelju snova. Možete li nam pobliže reći o kojoj slici je riječ i kako je nastala?
Većina slika je nastala tako. Izdvojila bih jedan san zbog kojega na nekoliko slika prikazujem motiv žene i jelena u šumi. Prije nekoliko godina do ponoći sjedila sam vani i promatrala mjesec, te noći sanjala sam da se nalazim na rubu šume nedaleko od njive gdje moji roditelji imaju posađen duhan, prišao mi je jelen na izlasku sunca i prenio mi neku lijepu poruku i najveći osjećaj mira koji sam ikad osjetila… odmah sam se probudila i još neko vrijeme gledala u mjesec. Rano u zoru morala sam na tu istu njivu u berbu duhana. Berba počinje već prije izlaska sunca. Nakon sat vremena berbe osjetila sam mučninu i vrtoglavicu i morala prošetati. Krenula sam poljskim putem i promatrala izlazak sunca. U jednom trenu mučnina i vrtoglavica su postali sve jači, ja sam se nesvjesno spustila na zemlju i počela rukama kopati i izvadila iz zemlje jelenski rog, te shvatila da se nalazim točno na mjestu iz sna koji sam sanjala tu noć… nakon toga sva neugoda i tijelu je nestala, uzela sam svoj rog i nastavila berbu.
Koliko ste do sada napravili slika i koje sve simbole, elemente, objekte… iz stvarnosti i priča ste koristili prilikom stvaranja?
Do sada sam napravila oko sto slika.
Iz priča je mi je pričala baka najčešći su mi motiv vile. Uvijek je govorila da su točno na mom magičnom mjestu na vrh bašče ispod hrasta kada je ona bila mala, vile plesale u kolo. Jedna susjeda ju je vidjela na svom čardaku kako češlja svoju dugu srebrnu kosu, a moj djed ju je sreo oko ponoći kod jednog kanala u blizini sela.
Pošto većinu slika naslikam nakon sna i vizije, često ni ne znam koji su simboli na njoj i što ona znači dok ne prođe neko vrijeme .
A iz stvarnosti imam objekte samo na nekoliko slika, za primjer ću reći Stonehenge i Apolonov hram u Delfima u kojemu je proricala Pitija. To mjesto za mene ima posebno značenje, a s njom se mogu poistovjetiti, jer osim što sanjam slike koje ću naslikati, jako često sanjam i buduće događaje koji se stvarno dogode.
Snovi su odraz vas samih i doživljaja svijeta stoga često ženski lik predstavlja vas samu. Kakav odnos osjećate u pogledu ženske energije nasuprot imaginarnim svijetu? Osjećate li mir kada „ste u tim svjetovima“? Donosi li ženska energija mir i harmoniju svijetu? Kakav je vaš odnos prema tim energijama u imaginarnim svjetovima?
Da, to jesam ja. Velika majka djeluje kroz mene i kroz svaku drugu ženu.
U tim svjetovima je uvijek mir, ali mir koji je nastao tek nakon velike boli i patnje.
Često mislim da je svijet u mojim slikama neki budući svijet koji je nastao nakon velikog razaranja ili neki davni prošli nakon velikog kaosa…
Ljudi su oduvijek imali potrebu odlaziti u imaginarne svjetove da bi otišli iz ovog kaotičnog svijeta i stvorili red u svojem svijetu. Jesu li za vas ti „drugi“ svjetovi nešto više od „bježanja“ ili se osjećate tamo kao i kod kuće?
Pa više su od bježanja. Ja tamo ne bježim, ja jesam tamo više nego tu.
Koliko su po vama svijet snova i stvarni svijet doista različiti? Odnosno pronalazite li sličnosti između sna i jave?
Različiti jesu, ali su oba odraz nas samih i dio istog kruga. Mi gotovo pola svoga života provodimo u svijetu snova, i zašto bi ih onda razdvajali? Vjerujem da niti jednog ni drugog još nitko nije shvatio, a ponekad je teško razlučiti u kojem smo trenutno. 😊
Kakve su reakcije okoline na vaše radove imaginarnih svjetova koje baš i nemamo često vidjeti?
Pa većinom su jako dobre. Ljudi najčešće odmah pronađu sebe u nekoj od slika. Iako moje slike još uvijek nisu tehnički dobro izvedene, one jako dobro prenose emociju. Mnogi vide sebe na svom duhovnom putu, a nerijetko sam dobila i komentare da su sanjali prizore iz slika prije nego su ih vidjeli.
Na čemu sada radite i kada možemo očekivati neku vašu izložbu?
Radim svakodnevno, nekada i više slika paralelo. U studenom planiram izložbu u gradu u kojemu trenutno živim, u Ivancu u Muzeju planinarstva. A sredinom listopada moje slike će se moći vidjeti na Perunfestu.
