ZRNCA PRAŠINE U HAIKU PJESMI
Milan Rupčić: ŠETNJA MLIJEČNOM STAZOM, haiku, Vlastito izdanje, Zagreb, 2022.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Kad bi se hrvatska književna scena vrednovala po prinosu pisaca hranjenih na državnim jaslama, ona bi bila blijeda i nedostatna i svela bi se na pedesetak povlaštenih autora koji za godinu, dvije ili tri napišu i objave po jednu knjigu. Njima treba pridodati i približno toliko stranih pisaca čija djela prevode i tiskaju privilegirani nakladnici svezani uz bogati novčani fond Ministarstva kulture iz koga sisaju ne baš mala državna odnosno društvena sredstva.
Na sreću, stvarna slika hrvatske književne scene izgleda drukčije od one zvanične, koja se može iščitati na stranicama spomenutog ministarstva. Ta scena je znatno šira i bogatija je za više stotina vrijednih knjiga koje vlastitim sredstvima ili skromnim donacijama drugih subjekata objavljuju poznati i manje poznati pisci. Jedan od njih je i Milan Rupčić, sve prisutniji pjesnik, prozaist i aforist, koji je u posljednjih desetak godina napisao i u vlastitoj režiji i produkciji, objavio petnaestak poetskih i proznih knjiga. Time je obogatio nacionalni knjižni fond bez ikakvih državnih i društvenih poticaja, a na vlastitu materijalnu štetu koja je kompenzirana manjim duhovnim zadovoljstvom. Posljednja knjiga u tom nizu na kome bi mu mogli pozavidjeti mnogi etablirani nacionalni pisci, je zbirka haiku poezije pod kozmičkim naslovom: Šetnja Mliječnom stazom.
Milan Rupčić je na književno polje ušao početkom ovoga stoljeća i tu namjerava ostati do kraja života. Vidi se to po njegovim ozbiljnim stvaralačkim namjerama, ali i po količini, raznovrsnosti i kvaliteti napisanog i objavljenog. Vrijedna je to zbirka literarnih naslova kakvu nemaju ni neki pisci čija se imena, zahvaljujući sklonim im urednicima, ne skidaju sa novinskih stranica i elektronskih medija.
Zbirka Šetnja Mliječnom stazom sastoji se od dvjestotinjak haikua svrstanih u tri ciklusa pod naslovima: Zrak, Zemlja i Voda. U njezin sadržaj uvodi nas tekst ‘Haiku i ja’ u kome autor pojašnjava razloge koji su ga usmjerili u svijet najpoznatije vrste japanskog pjesništva. To su, prije svega: kratkoća, jasnoća, dubina i prirodnost haiku lirike, a onda i pjesnici koji su obilježili hrvatsko haiku stvaralaštvo. Među njima, prije svih: Vladimir Devide, Đurđa Vukelić – Rožić, Franjo Ordanić, i Vladimir Šuk. Druženje s njima i njihovim djelom pomoglo je Milanu Rupčiću da pronađe put kojim će sigurno šetati svojom mliječnom stazom, bez bojazni da će ga netko skrenuti s tog puta.
Zrnce prašine/ na Mliječnoj stazi/ pjesnik traži.
Ovaj haiku moto sastavljen od tri stiha, sedam riječi i petnaest slogova uvodi nas u svijet zraka, zemlje i vode, bez koga ne bi bilo ničega što tvori život na našoj planeti. Bez toga bi ona bila okruglo nebesko tijelo koje lebdi u beskrajnom kozmosu, kako lebde i druga slična tijela koja kao sunce gledamo danju, a kao mjesec i zvijezde promatramo noću.
Preko polja/ duga zove djecu/ u Zemlju čuda.
U toj Zemlji čudesa, prema bajci braće Grimm, djevojčica Alisa je pronašla neobičan podzemni svijet kroz koga je prošetala snom, i uvjerila se da je sve moguće ako se ide stazom mašte i putanjom želja. No, san je san i on traje nekoliko sekundi, što se na Mliječnom putu može mjeriti svjetlosnim godinama. Mašta je mašta i ona nema kraja.
Zrnce prašine/ na Mliječnom putu/ mjere astronomi.
Njih treba pitati koliko je dugo trajalo putovanje snom male Alise, ili koliko bi trajao put druge djece koja bi, na poziv duge, ušla u Zemlju čuda.
Nama običnim smrtnicima poznato je da se na našoj zemlji događaju čuda koja nitko ne želi, a priroda i ljudi obnavljaju ih kroz dugu povijest čovječanstva. Događaju se potresi katastrofalnih posljedica, kakav je najnoviji u Turskoj i Siriji. Događaju se tsunamiji i poplave skoro biblijskih razmjera, koje na raznim krajevima svijeta brišu sela i potapaju gradove. I što je najgore, događaju se ratovi koje osmišljavaju pokvareni ljudski mozgovi, kakvih je uvijek bilo i kakvih će uvijek biti. Oni će razarati ono što priroda nije, i zatirati život u njegovom začetku i mirnom trajanju. Sve će to raditi pustinjaci duha i uništitelji svega postojećeg. Zbog njih kroz…
Ukrajinsko proljeće/ lastavice neće letjeti/ nema krovova.
Nema krovova pod kojima bi gnijezdo svile i nove lastavice svijetu podarile. Srušeni su u bezumnog granatiranjima i raketiranjima gradova i sela. Ugašeni su životi ljudi koji su ispod tih krovova živjeli, voljeli se, rađali i podizali djecu, radovali se životu u miru i slobodi.
Toranj Kremlja/ zlokobni gavran grakće/ svijet je u strahu.
A u strahu su velike oči i sužena pamet. Zato se donose odluke o nastavku rata, umjesto da se traži put do mira. Pregovorima, a ne ubojitim oružjem koje postojeće zlo samo umnožava. Na kraju svega, ti isti ili mnogo pametniji od njih, sjest će za stol i povući nove granice koje su milijunima donosile nesagledive posljedice i teško podnošljive nesanice. Na ovome svijetu nitko nije pametniji ni gluplji od ljudi. I ako ga itko razori do neprepoznatljivosti, oni će to biti. Ne gladna i žedna ukleta većina, već sita i pijana prokleta manjina. Vladari svijeta i naših života.
Podne ugrijalo/ sunčalište na kamenu/ drijema poskok.
A gdje je poskok, tu je i njegov otrov. Opasan za zdrave, lijek za otrovane. U malim dozama koje jačaju otpornost.
Gladna riba/ mušicu za večeru/ nudi ribar.
Gladna, naivna riba nije svjesna zašto joj netko nudi besplatnu večeru. Zna se kako nema besplatnog objeda i kako i glad ima svoju cijenu koja se ponekad plaća životom. Pjesnik je u predvečernjoj šetnji uočio taj, naoko nevažan detalj, i ugradio ga u haiku pjesmu ispisujući je,u prenesenom značenju, kao opomenu gladnoj ljudskoj vrsti.
I tako, nižu se stihovi u troslojnu pjesmu izvorno iskovanu na Dalekom istoku i odaslanu u bijeli svijet da širi ljubav, sreću mir i dobro, a zatire ludost i ljudske gluposti. Pjesma je radost koju svi želimo i kojoj se uvijek dušom veselimo. Što je pjesma vedrija, to je duša sretnija.
Haiku poeziju Milan Rupčić zapisuje bez opterećenja slogovnom metrikom 5-7-5, koja je zahtjevnija i traži poštivanje zadane matematičko-leksičke preciznosti. Ali to nimalo ne umanjuje vrijednost i snagu njegove haiku poetike koja je prirodna, jezgrovita i slikovita i pogađa srž tema odabranih za prenošenje poruka ljudima u zemlji i svijetu. Da se prizovu pameti i da zlo ne nanose ni sebi ni drugima.
