Foto: Ryoji Iwata – Unsplash
Što povezuje štap i balon, majice i čarape? Zašto sam odabrala naslov s čarapama i majicama, balonima i štapom?
15. 10. obilježava se međunarodni dan bijelog štapa.
02. 04. obilježava se dan svjesnosti o autizmu, pa se na taj dan puštaju
plavi baloni.
26. 03. obilježava se purple day, dan osoba oboljelih od epilepsije, pa
se na taj dan oblače ljubičaste majice.
21. 03. obilježava se dan sindroma Down, kada se oblače šarene čarape.
Vrijedi li uopće obilježavati te dane? Ne vrijedi! Ima li smisla da ih obilježavamo? Nema.
Ne vrijedi obilježavati te dane zbog ljudi koji su puni predrasuda. Na dan bijelog štapa, mediji se
raspišu o nama slijepima, o nama se priča na radiju i televiziji, a o
nama tada pišu i novine. Da li mi samo toga dana izlazimo na ulice i
krećemo se? Netočno. Mi izlazimo iz svojih kuća i/ili stanova i krećemo
se svih 365 dana u godini. Što vrijedi obilježavati taj dan, kada čak i
doktori imaju predrasude prema nama?
U sjećanju mi je jedan siječanjski dan 2007. godine.
Došla sam sa mamom na pregled oftalmologu. Cijelo
to vrijeme on je pričao sa mojom mamom. Pričali su o mojoj dijagnozi, a
kada je doktor pitao jesam li ja članica Saveza slijepih, ja sam “upala”
u razgovor i rekla da jesam, na što se doktor zamislio i rekao: “Hm, pa
mogao sam to i tebe pitati.”
Ili prije 10 godina, trebala sam ostati na ležanju na zaraznom odjelu, jer sam imala crijevnu virozu.
Nisam ostala, iako su nalazi bili vrlo loši i trebala sam ostati. No, nisam. Razlog je
bio: doktoru je nezgodno zato što ja ne vidim, pa me je mama morala
cijeli tjedan voziti na infuzije u bolnicu.
Na dan svjesnosti o autizmu, ljudi odlaze na trgove i puštaju plave
balone, a gradovi su osvijetljeni plavim svjetlom. Samo taj dan. A što
poslije? Toga dana ljudi puštaju plave balone, a sutradan će ti isti
ljudi, kada vide dijete ili odraslu osobu sa autizmom, za to isto dijete
i/ili odraslu osobu govoriti da je retard.
Ja ne puštam plave balone na dan svjesnosti o autizmu, ali u udruzi imam
dva prijatelja sa autizmom koji me, kada me vide, pitaju kako sam i
uvijek priskoče u pomoć kad god mi što treba.
26. 03. na dan osoba oboljelih od epilepsije, ljudi će oblačiti
ljubičaste majice, kako bi bili podrška osobama oboljelima od
epilepsije, a sutradan će ti isti ljudi oboljelu osobu gledati sa brdom
predrasuda.
Ja ne oblačim ljubičastu majicu na dan osoba oboljelih od epilepsije,
ali imam prijatelje i poznanike koji se bore s tom bolesti.
21. 03. obilježava se dan sindroma Down. Toga dana ljudi oblače šarene
čarape, kako bi bili podrška osobama sa sindromom Down. Samo taj dan, a
što sutra? Ti isti ljudi, kada vide dijete i/ili odraslu osobu sa
sindromom Down, časte ju izrazima tipa “retard”.
Ja ne oblačim šarene čarape na dan sindroma Down, ali u udruzi imam
prijateljicu s Downovim sindromom, koja me, kada me vidi, zagrli,
poljubi i pita kako sam. To je nešto neprocjenjivo.
I, za kraj, želim poručiti: Nikad nemojte čestitati nekoj osobi “njezin” dan. Ako npr. dijabetičaru čestitate dan dijabetičara, koji je 14. 11., vi tada njemu čestitate na tome što je on bolestan. Iako sam ja
prihvatila to što ne vidim, smeta mi kada mi se čestita dan bijelog štapa.
O autorici: Maja Vukadinović, rođena je 28.02.1985. u Osijeku. Osnovnu školu pohađala je u Zagrebu, u centru za odgoj i obrazovanje slijepe i slabovidne djece “Vinko Bek” u Zagrebu. Trenutno živi u Bocanjevcima, kod Valpova. Članica je udruge slijepih “Udruga gluhoslijepih osoba” u Osijeku, društva za pomoć osobama sa intelektualnim teškoćama Osijek, udruge “MI” Valpovo i udruge za djecu i mlade s teškoćama u razvoju “ZVONO” u Belišću. U udruzi “Zvono” često odlazi na radnookupacijske radionice gdje se druži sa mladim osobama i ima mogućnosti učiti i napredovati.
