INTERVJU: Dimče Krstevski – umjetnik različitosti s naglaskom na lirsku notu

Intervju: Dimče Krstevski – umjetnik različitosti s naglaskom na lirsku notu

pripremila i uredila; Denis Kožljan, dipl. educ.

Ovaj Intervju došao je u trenutku, iako smo Dimče i ja prijatelji na jednoj društvenoj mreži pa gotovo destak godina. Je li to slučajno ili je ovo zaista pravi momenat, reći će nam sam umjetnik.

Dimče Krstevski ima zaista bogatu biografiju, kako onu koja je povezana sa njegovim umjetničkim djelima, tako i životnu.

Dakle predstavite se našim čitateljima za početak

Dimče Krstevski, rođen 1956. u Štipu, Sjeverna Makedonija. Oženjen, otac dvoje odrasle djece. Sada živim u New Jerseyu od 2011- te godine. U mirovini sam pet godina ali bavim se mojim umjetničkim radom tako da mi nije dosadno, rekao bih. Umjetničkim radom bavim se više od pedeset godina. Član sam DLUS-a i I DLUM-a (Društvo likovnih umjetnika)

Razgovor s Vama željela sam napraviti isključivo zbog onog čime se bavite i to vrlo uspješno.

Recite nam koje su to umjetničke aktivnosti po kojima je Dimče poznat?

Pa da li sam poznat ili nisam i u kojoj mjeri, to će javnost procijeniti, no bavim se specifičnim dijelovima umjetnosti, a to su drvorez, slikarstvo, kiparstvo, fotografija, restauracije, modelarstvo  pa i ponešto pisanje stihova. Moj djed je također bio vrsni umjetnik, no za razliku od mene on je obrađivao isključivo kamen. Također i sin ima smisla za slikanje i restauraciju ali njegovo osnovno zanimanje ne dopušta mu vremena za bavljenje tim sporednim aktivnostima.

Ono što ja radim i čime sam započeo davnih dana prošlog stoljeća je zapravo maketarstvo i to specijalno izrada jedrenjaka (u tom sam vremenu surađivao sa Narodnom tehnikom iz Pule koja mi je davala određene smjernice, a koje su mi kasnije poprilično pomogle u daljnjem radu jer strpljenje, perfekcionizam i mirnoća važni su faktori za ostale dijelove moje umjetnosti. Oblicima od drveta, dakle započeo sam davne 1968., a nakon toga sve je bilo lakše jer sam se već uhodao, mnogo toga naučio, a vlastito strpljenje i preciznost dali su dodatni obol da nastavim sa bogatim umjetničkim radom. I sve to naravno činim iz duše… Ona je u mom slučaju polazište svega.

Koja vam je aktivnost bila prva i zašto baš ta? Što Vas je inspiriralo i tjeralo da se nastavite baviti umjetnošću kao takvom?

Dok sam živio u Makedoniji, stvarao sam, no, ne baš u tolikoj mjeri kao nakon 2011-te kad sam se s obitelji preselio u Ameriku. Tamo sve ide brže što se tiče same pripreme za rad i stvaranje i potrebna je dobra reklama koja tamo ne nedostaje. Dakle počnimo od drvoreza što mi je osobno najdraža tehnika. Koristim uglavnom orahovinu jer je ona vrlo trajna kao materijal, a za napraviti jedan drvorez potrebno je od desetak dana pa do tri mjeseca jer treba izraditi nacrt, složiti konačni izgled i izrađivati svaki detalj pomno. Od drva najviše izrađujem statue i drvoreze (rozete) kao npr, “Voznesenje Hristovo” i “Bogojavljanje”, a nađe se tu i mnogo flore i faune poput “Morska vila” te “Srce Makedonije”. Sa drvorezom bih povezao i kiparstvo koje se nekako dodatno uklapa u moj cjeloviti rad (kubizam, crnačke figure). Također radim stilski namještaj u duborezu, zidna ogledala, vitrinice, lustere, rozetne.

Slikarstvom sam se aktivije počeo baviti  tek odlaskom u SAD i tu prevladavaju tehnike akril i ulje na platnu, uglavnom. A budući mnogo putujem, ne nedostaje mi motiva tako da na mojim slikama kao i fotografijama naći će se motivi pejzaža, velikih gradova, životinjskog i biljnog svijeta ali i ono što je zapravo lajt motiv u svim mojim radovima, a to su vjerski objekti; crkve, hramovi i sl.

Ako govorimo o drvorezu, primjećujem kako gotovo svaki motiv počiva na temeljima duhovnosti, odnosno vjere. Slučaj je to i u fotografiji.

Koliko Vam je vjera važan faktor u radu i životu uopće?

Naravno da mi je vjera vrlo važna kako u životu uopće tako i kao inspiracija u mom stvaralačkom radu. Mnogo ima vjerskih motiva u mom umjetničkom opusu. Vjera i mene održava na životu te mi daje snagu za daljnji rad i život. Smatram da bez toga bismo bili mnogo osiromašeni i bezidejni.

Dimče Krstevski ne luta mnogo, tražeći motive koji će se kasnije naći na njegovom platnu ili drvu.

Je li ciljano tražite motive ili se okrećete emocijama, nostalgiji za krajem u kojem ste rođeni ili velegradu u kojem trenutno živite?

Vidite, imam tj, posjedujem umjetničke gene sa djedove strane ali emocije tj. liričnost je osnovna pokretačka snaga u svemu što radim, tako da rekao bih u svakom eksponatu uneseno je pregršt ljubavi, ljepote mog rodnog kraja prvenstveno, no, i kraja gdje trenutačno živim i gdje se tek dokazujem i pokazujem jednom suvremenom velegradskom svijetu, folklor i prirodu moje rodne Makedonije.

Koju ulogu općenito igraju osjećaji onda kad se uhvatite dlijeta ili kista i palete?

Jesam li u pravu ako kažem da na Vašim slikama prevladavaju nijanse toplih boja, dakle veličanje života i ljubavi

Da, mislim da se nije potrebno ponavljati. Za biti umjetnik potrebno je rođenjem posjedovati ono nešto što Vaše umjetničko djelo na kraju predstavlja. Veliku ulogu naravno imaju emocije, ljubav prema tome što radiš, upornost, strpljenje i posjedovanje vremena. Mislim da svako djelo, bilo da je to slika, drvorez, kiparski oblik ili slika govori o autoru kao njemu samom. Što se palete i boja tiče, istina je da koristim uglavnom tople boje jer je na kraju krajeva i moja duša topla te su stoga livade, šume, slapovi kao i portreti satkani od svega onog što kao umjetnik posjedujem i čime se dičim. Sada živim u velegradu, daleko od rodnog kraja ali nostalgija za mojim ognjištem sasvim sigurno postoji i odražava se kroz moja autorska djela. Spomenuo bih fragmente iz okoline koje sam slikao, poput “Winter storm”, “Kip slobode”, “Seoska kuća”.

Da li svoje umjetničke radove izlažete, prodajete ili možda nešto treće i koji Vam je cilj u svemu tome što radite?

Uglavnom sve što sam radio i trenutno radim, činim to iz vlastitog (ne bih to nazvao hobijem) već nećeg što me ispunjava i usrećuje, a ne zbog neke financijske strane, isključivo. No, ne mogu reći da se nije našlo eksponata koji su bili financijski nagrađeni. Imao sam mnogo zajedničkih izložbi u cijelom svijetu, New Yorku, Parizu ali i u svom rodnom kraju.

Za sam kraj ovog našeg razgovora evo i neizbježnog pitanja:

Jeste li se Dimče okušali u pisanju poezije? Ako da, o čemu se radi i na kojem jeziku je pisana.

Jeste, okušao sam se i u pisanju poezije te sam napisao i nekoliko desetina pjesama pa možda uskoro saberem sve to u jednu zbirku. Pišem na makedonskom ali i na srpsko hrvatskom jeziku. Rekao bih da poezija ipak nije u centru mojih umjetničkih aktivnosti ali zašto stanje duše ne ispoljiti i u tom obliku. Dapače.

Sada ću prepustiti da se obratite kako ljubiteljima umjetničkih vrsta kojim se bavite, tako i onim drugim koji možda imaju samo namjeru nešto naslikati ali su skeptični zbog mogućeg neuspjeha ili nedostatka inspiracije.

Reći ću da svatko tko osjeti poriv ili posjedovanje dara ili umijeća, neka krene raditi ono što voli i zna. Obogatiti će time i sebe i svijet učiniti boljim.

Hvala Vam Dimče na izdvojenom vremenu i trudu kako bi ovaj Intervju mogao dospjeti na stranice javnih, digitalnih platformi. Sretno u daljnem radu i životu!

Zahvaljujem se i ja Vama draga Denis na povjerenju i interesu za promoviranje mog stvaralakog rada.

Pula, ožujak 2023.

Denis Kožljan