U SPOMEN DOBRIM LJUDIMA
Miro Petrović: SPOMENAR, poezija, Planjax, Tešanj, 2021.
Piše: Ivo Mijo Andrić
Rijetko sam u prilici pisati osvrte na knjige pjesnika Mire Petrovića. Ne zato što to ne bih češće činio, već zbog toga što Miro knjige rijetko objavljuje. Gotovo na svako desetljeće iz njegove strojopisne poetske radionice pojavi se po jedna knjiga. Malo, reklo bi se, za njegov neprijeporni pjesnički talent i kristalne verse koje zapisuje od sedamdesetih godina prošloga stoljeća naovamo.
Gotovo uvijek, s nostalgijom se prisjetim vremena kad je mladi student Petrović, u vrijeme pohađanja tuzlanske Pedagoške akademije, napisao nezaboravnu pjesmu posvećenu stricu Miji, vrijednom težaku iz sela Klobuk kod Ljubuškog. Bila je to duboka emotivna lirska pripovijest o tegobnom životu na našim prostorima koju smo rado slušali za naših pjesničkih druženja ponedjeljkom u sedam. Već tada se Miro najavio kao perspektivni poet od koga su se očekivala nova pjesnička postignuća koja su kasnije pretakana u knjige dojmljivog, može se slobodno reći, antologijskog sadržaja. S razlogom se očekivala i zamašnija produkcija književnih naslova koja je, na čitalačku žalost, u dobroj mjeri izostala. Ne zato što pjesnik nije imao o čemu pisati, ili što mu je nedostajalo vremena za pisanje, već zbog brzog proteka vremena i događaja koji su ga slijedili. U tom obilju svega kroz što smo prolazili, Miro Petrović se uskladio sa dobro nam znanom izrekom „Kad topovi govore muze zašute“. A topovi i njihovi pobočnici-topnici govorili su dugo i neumoljivo, pa je pjesnik šutio i čekao neka bolja vremena. Neka vremena koja će probuditi potrebu da se kaže i u pjesmu zapiše još poneka misao o svijetu u kojem živimo i ljudima s kojima taj svijet dijelimo.
Tako je u tom dugom čekanju, nakon višegodišnjeg poetskog posta, iznjedren epistolarni Spomenar. Po obimu nevelika, ali iznimno vrijedna knjiga poetskih zapisa o vremenu, prostoru, ljudima i događajima koji su za povijest iznimno važni, a koji se tiču Mire Petrovića i njegovog lirskog stvaralaštva. Ta se knjiga dugo čekala, još duže klesala i dotjerivala, dok nije opjesmenjena na pedesetak i nekoliko stranica kristalno čiste i svima razumljive poezije. Upravo onakve poezije kakvu očekujemo od pjesničkog barda koji nikud i nigdje ne žuri, a svuda stigne na vrijeme. Što bi se reklo po onoj narodnoj – pohiti polako.
Zbirka Spomenar posvećena je zemlji Bosni i Hercegovini, gradovima Mostaru i Sarajevu, književnicima Josipu Muselimoviću, Miljenku Jergoviću, Iliji Ladinu, Petru Gudelju, Veseljku Koromanu, Krešimiru Šegi, Nedžadu Ibrišimoviću, kiparu Ljupku Antunoviću, slikaru Marinu Topiću, doktoru Bobi Maslovu, političaru Bogiću Bogićeviću i još nekim dobrim i dragim ljudima, koji su riječju i djelom zadužili sve koji te riječi čitaju i čuju i koji ta djela i njihove autore neizmjerno štuju. Skoro svaka pjesma iz spomenara mali je spomenik rodnoj zemlji i ljudskoj dobroti koja se ne mjeri novcem nit vremenom, već ljubavlju koja će trajati i prenositi se na dolazeće generacije čitača, slušača i pažljivih gledatelja.
Zamišljen nad svijetom koji, uz sve prirodne ljepote i sva ljudska dobra, pati od viška jala i zlobe, Petrović ispisuje slova što ih smišlja u sumornim danima i besanim noćima i pretače ih u sudioničku pjesmu od četiri lako pamtljiva stiha koji glase:
Katreni soneti, tercine/ slobodni stihovi što ih pišem
Znače da dio sam cjeline/ svemira koji dišem.
U tom svemiru i na zemnom prostoru u doba krize i recesije, odjednom je, tko zna odakle i kako izronilo Zlatno doba poezije. I dok tvornice prestaju s radom zbog punih skladišta neprodane robe…
Iz velike tvornice stihova/ dolaze nam nečuvene vijesti
Da potražnja za pjesništvom raste – skladišta se ubrzano prazne.
Dobre vijesti daleko se čuju/ zlatno doba poezije napokon je stiglo!
Na ove optimistične stihove nadovezao bih se kratkom perfektnom mišlju: Iz pjesnikovih usta u narodne uši. I tako bih ovjenčao zlatno doba poezije koje dođe kad mu je vrijeme, a ode kao i sve drugo u zlo doba – u nevrijeme.
Pisanje je težak i odgovoran posao kad mu čovjek prilazi ozbiljno i sa časnim namjerama. Kad želi graditi, a ne rušiti ranije izgrađeno. U Gradu Mostaru, Stari je most dvaput građen i samo jednom rušen. Za dva građenja znadu svi mještani i oni koji vole Neretvu i jug. Za jedno rušenje znade cijeli svijet i hladna voda što teče ispod kamena. Pod krilima galeba, na korak do snježnog Veleža. Tu negdje u hladu rascvjetalog bajama leptirica jedna po imenu Angela, u liku majke dva sina donese – Krešimira i Zvonimira i ‘u lijevoj punoj šaci vode u vrt među trešnje ode’. Kao onomad Šantićeva muza Emina koja ‘s ibrikom u ruci stajaše u hladu jasmina.’ San ljubavni sanjan, ali ne dosanjan. A u novom vremenu, ipak ostvaren.
Pjesnik je pjesniku prijatelj i brat. Tako se nekada pričalo i pjevalo. Danas to pjesmom potvrđuje i Miro Petrović koji stihovima komunicira sa svojima starim drugovima i prijateljima – živim Jergovićem, Gudeljom, Stojićem i drugima, te pokojnima – Ladinom, Šegom i Ibrišimovićem.
Kad bih dobio na lutriji/ jedan bih dio uložio
U sabrana djela/ Ilije Ladina
Pa bih od prodaje/ i profita kupio/ deset ili dvadeset tona
Ribljih konzervi/ i sve bih poslao Gore/ Iliji Ladinu…
Na Petrovićevu inicijativu dugi niz godina u BiH se održavaju pjesnički susretu pod nazivom „Grah Ilije Ladina“, na kojima se okupljaju poznati pjesnici i dodjeljuju prigodne nagrade.
U završnom dijelu zbirke nalaze se četi duže pjesme posvećene odvjetniku i književniku Josipu Muselimoviću, kiparu Ljupku Antunoviću, slikaru Marinu Topiću i doktoru Bobi Maslovu. To su zapravo lirske pripovijesti koje svjedoče o ljudima i njihovim djelima za koje znaju svi koji drže do pera, kista, zakona i zdravlja. Pjesnik je njihove riječi, djela, savjete i znanja pretočio u pjesme koje će ostati svjetionicima u vremenima koja su pred nama. Još bolje rečeno, onima koji će doći, kada mi odemo u vječnost.
Za dio duga učinjenog pjesmom, poetski velikan Petar Gudelj odužio se Petroviću kratkom, a moćnom završnom recenzijom koja je zaokružila i uveličala cijelu knjigu biranim riječima i dubokom mišlju. Tako je u anale bosanskohercegovačkog i hrvatskog pjesništva upisan i uknjižen spomenar, koji će nadživjeti ovo naše vrijeme i sve nas u njemu kao sudionike koji su voljeli ovaj svijet i doprinosili mu svako na svoj način. Jedno gradnjom mostova, a drugi rušenjem. Kako i priliči ljudskom naraštaju. Čestitom i dobrom. Plahom i zlovoljnom.
