SONETNA ZVIJEZDA OCU
Ocu Miji
1.
Tvoje tijelo kruži u obliku vode
Kosti su tvoje zemljom optočene
Duh tvoj je oče zlatni prah slobode
Koji obasjava danonoćno mene.
Na putu me tvoja sjena vjerno prati
Zajedno sa suncem, nebom i zvijezdama
I ona se bori da me domu vrati
Tamo gdje još živi moja draga mama.
Prisjećam se oče bili smo k’o braća
Kopali smo žito, gradili ograde
Na Dragonjivama i u Krčevini
Nisam te zvao tata niti ćaća
Već imenom tvojim što ti otac dade
Da bih bio bliži Bogu i istini.
2.
Da bih bio bliži Bogu i istini
Slijedio sam oče riječi ti i djela
Ostao sam vjeran našoj domovini
Koja je u meni velika i cijela.
Ne priznajem oče one koji dijele
Prirodu i ljude na dva mala svijeta
Niti prozaiste što ljubav ne žele
Gledati u boji rascvjetanog cvijeta.
Bolestan sam oče od kronične tuge
Koja me nagriza korozijom rata
Što se godinama taloži u duši
Zbog nje su mi noći besane i duge
I dom mi je zbog nje ostao bez vrata
Pa se kao i ja osipa i ruši.
3.
Pa se kao i ja osipa i ruši
U vremenu što se troši kao zdravlje
Minulo u meni sonate pjevuši
Dok mi hladan kamen klizi pod uzglavlje.
Sa zida me oče gleda tvoja slika
Kad si bio rudar u Lipničkoj jami
Sanjao si sina velikog pjesnika
Dok si crno zlato kopao u tami.
Slutio sam tvoje želje, a i brige
Upijao ljudsku snagu i dobrotu
Koja me k’o sjena nevidljiva prati
Danas sve to oče bilježim u knjige
Što su kao zvijezde u mome životu
O kome će nekad i drugi pisati.
4.
O kome će nekad i drugi pisati
Kako bi pronikli u bit moga djela
Što ga početnički čita čak i mati
Da bi prvog sina bolje razumjela.
Ne znam što bih dao da si među nama
Da uz čašu šljive skupa zasviramo
Na izrezbarenim reskim šargijama
I da sevdalinku staru zapjevamo.
Godinama oče razmišljam o tome
Kako ćemo možda zajedno u raju
Skupljati rasutu sunčevu prašinu
Ako Boga ima na svijetu drugome
Molim ga da opet u tvom zagrljaju
Pronađem tako mi potrebnu toplinu.
5.
Da pronađem tako potrebnu toplinu
Koju su mi ratni dani oduzeli
Dok sam u opsadi sanjao tišinu
Što su je k’o Krista na križ razapeli.
Nisam oče vjernik niti ateista
Nešto sam između prilično pjesniku
U mojim očima osmijeh tvoj još blista
Kao što na zidu blista tvoja slika.
Ne ljuti se oče što sam tvoje ime
Pridodao svome ispred prezimena
I što svaka pjesma zapravo je tvoja
Vjeruj iskreno se ja ponosim time
Jer umjesto jednog imam dva imena
Od kojih su oba podjednako moja.
Ivo Mijo Andrić
O autoru: Ivo Mijo Andrić, rođen je 17.11.1948. godine u Čanićima kod Tuzle. Završio je Fakultet političkih nauka i poslijediplomski studij na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu. Od 1969. radio je u privredi, obrazovnim ustanovama, sindikatima i državnim institucijama u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Umirovljen je kao samostalni umjetnik pri HZSU u Zagrebu potkraj 2008. Književnim radom bavi se duže od 50 godina. Književnim i stručnim radovima zastupljen je u više od 30 antologija, zbornika i stručnih publikacija u zemlji i inozemstvu. Objavio je više od 50 knjiga poezije, proze, drama, aforizama, epigrama, eseja i književnih prikaza, te više knjiga s područja zaštite radničkih i ljudskih prava. Književni radovi su mu prevođeni na engleski, njemački, kineski, arapski, ruski, armenski, rumunjski, češki, slovački, slovenski i makedonski jezik. Među ostalim priznanjima, dobitnik je i međunarodnog priznanja “Naji Naman” za ukupan književni rad i doprinos, koje se dodjeljuje u Libanonu.