JOŠ DOK SMO OVDJE
Znam da ti u oku sija iskra vječnosti
i da osjetiš da ti ne postoji kraj…
Ali… pričao sam sa stablima,
žale se da ih oluja slomi…
S vjetrom, kaže mi da kida latice cvijeća…
Bio sam na sahrani, vidio sam beživotno ljudsko tijelo…
Vječnost nas spaja… ali možda ne u ovom obliku…
Neraskidive niti su istkane između duša,
ali kroz različite svemire…
Cijela priroda mi šapuće – doći će kraj…
Da, pitanje je trenutka kada će našem zajedničkom putu,
u ovom ruhu, u ovoj predstavi, doći kraj….
Zato, dok smo još ovdje, zajedno,
budi sa mnom ovdje i sada…
Budimo prisutni, budimo ranjivi, budimo sanjivi…
Ma samo budimo… kakvi god da jesmo
Dok smo još ovdje, zajedno,
kao prijatelji, ljubavnici, dijete i roditelji,
pričajmo i šutimo, smijmo se i plačimo,
živimo… ispunimo emocijama taj
trenutak kao bljesak u vječnosti….
Iako je naš susret prolazan i kratak,
neka ostane zapisan kao ožiljak u vremenu, neizbrisiv…
U posljednjem izdisaju možda neće biti snage,
ali više te neću niti tražiti u njemu…
Osjetit ću da ti nisi izdisaj, da ti nisi ovo umorno tijelo,
već putnik koji ga napušta u punoj grandioznosti,
u punoj svečanosti trenutka… a da sam ja blagoslovljen
što sam bio svjedokom tvoga puta u ovoj kreaciji,
i naposljetku, tvoga odlaska…
Jednostavno, očito nije namijenjeno da traje vječno u ovom obliku…
Jednostavno, očito smo ovdje samo u prolazu…
Dejan Bosanac