Centar kulture predstavlja intervju sa slikaricom Brankom Grubić.
Branka recite nam nešto ukratko o sebi. Kada ste počeli sa slikanjem?
Moja je priča pomalo neobična. Slikanjem sam se zapravo počela baviti tek u kasnim tridesetima, iako crtam otkad znam za sebe. Kao i svakom djetetu želja za kreativnim izražavanjem je bila ogromna. Crtanje mi je bilo normalno baš kao i disanje. Voljela sam i glazbu, posebno ples. Dugo sam plesala balet i maštala postati balerina. Osim umjetnosti, oduševljavala me građevina, taj proces kako nastaju zgrade, ceste i mostovi. Bila sam sigurna da ću, ako ne upali ovo s baletom, postati bagerista. Crtanje nisam doživljavala posebno ozbiljno. To je bio neki moj zgodni talent zahvaljujući kojem sam se isticala u razredu i dobivala pohvale učiteljice. Tu i tamo bi nekome poklonila portret, nacrtala nešto na školsku klupu ili ilustrirala školski plakat. Ali tu bi priča prestala. Na moju žalost, prestao je i balet. I općenito, svi moji dječji snovi polako su nestajali u procesu odrastanja. Na ovim prostorima nikad nije bilo pravo vrijeme za umjetnost. Uvijek neki ratovi, krize i recesije stvaraju okruženje koje mlade ljude, a posebno djevojke u manjim sredinama, usmjeravaju u onaj dosadni, navodno sigurniji način života. Završi neku sigurnu školu, nađi neki sigurni posao i pritom se nastoj ne isticati previše. Zajedno s takvim načinom života rasla je i nesigurnost. Crtala sam ja cijelo vrijeme, ali daleko od očiju javnosti. Isključivo olovkom i bojicama na običnom papiru jer sve drugo je „bacanje novaca“. Nikad mi nije bila namjera slikanjem se zapravo baviti u životu. Ne zato što nisam htjela, već nisam vjerovala da mogu. Nisam pojma imala kako uopće započeti.
Sve s promijenilo prije nekoliko godina. Pojavio se netko tko je u mene vjerovao više nego ja sama. Dobila sam na poklon punu košaru boja, kistova i platna. I, kako se to kod nas u Šibeniku kaže, „nogu u guzicu“ – poticaj da razbijem strah i pokažem svijetu to što radim. Krenula sam bez očekivanja i opterećenja ali sam vrlo brzo ponovo u sebi otkrila onu dječju strast i želju za kreativnim izražavanjem. Nisam postala ni balerina, ni bagerista, ali sam dobila novu priliku – da postanem slikarica. Od tada svaki dan satima istražujem, učim i radim da nadoknadim izgubljeno vrijeme. Danas živim svoj san. Moje slike se nalaze u šesnaest zemalja na skoro svim kontinentima. Sudjelujem na grupnim izložbama i organiziram vlastite. Komuniciram s cijelim svijetom. Život je čudo.
Na koji način stvarate slike? Kako izgleda proces stvaranja jedne slike? Vama je glazba nit vodilja prilikom slikanja?
Moj se dan sastoji iz dva dijela. Još uvijek imam stalni posao koji daje sigurnost. To mi omogućava da se ne opterećujem novcem kad razmišljam o slikanju. Ne moram žuriti, raditi kompromise, niti slikati po narudžbi. Crtam isključivo po svom guštu. Nakon posla odradim sve dnevne obaveze i kućne poslove jer u studio moram ući „čiste glave“. Prije nego što uzmem kist u ruke, puno vremena provodim u istraživanju i učenju. Pregledavam stotine fotografija u potrazi za nekim zanimljivim licem, emocijom i detaljem koji će me pokrenuti. Ideje nastaju uz glazbu, neki film ili zanimljivu priču koju pronađem na internetu. Sve te različite detalje spojim u nekakvu skicu. Tada palim glazbu i ulazim u studio. Glazba je tu da stiša svijet. Ne postoji ništa na ovoj planeti osim zvuka i emocija koje postaju slike. Jednostavno, slikam ono što čujem. Glazbu čujem u bojama i to prenosim na platno.
Najčešće slikate portrete žena? Zašto baš portreti i zašto baš žene? Što vidite u ljudskim licima?
Ljudi su nepresušni izvor inspiracije. Uistinu čarobni. Posebno žene, sa svojim širokim spektrom emocija, svim tim našim „ludilima“ i nelogičnostima. Ljudsko lice je nevjerojatno. Sastoji se od 43 mišića i 14 kostiju i pruža beskonačne mogućnosti izražavanja emocije. Najsitniji pomak obrva ili sjena ispod stvara sasvim drugačiji dojam. Dodajte tome i neki detalj poput nakita, jedva vidljivo razmazane šminke ili tradicionalne marame i u očima promatrača počne se stvarati priča. Tko je, otkud dolazi, što želi, čemu se nada, od čega bježi? Sve naše ljubavi, patnje, sreće i strahovi. Čitav život je u našem pogledu. I na kraju, tu je uvijek neka pjesma, glazba ili stih kao dodatni okidač za maštu. Često se događa da se ljudi prepoznaju u mojim slikama i na neki neobjašnjiv način emotivno povežu s njima. To je ta snaga ljudskog lica i razlog zašto me ne prestaju fascinirati.
Kada je započeo vaš proboj u svijet slikarstva?
Slikati sam počela tek u svojim kasnim tridesetima. Svaki dan sam učila, isprobavala, griješila, tražila se u izražavanju, odustajala. Napravila bi dvije dobre slike, i onda sljedećih pet bacila u smeće. To su bili moji prvi susreti sa platnom i „pravim“ bojama. I dok je moje crtanje vidljivo napredovalo, moje poznavanje slikarskog svijeta bilo je ravno nuli. Kako uspjeti u tom svijetu bez umjetničke diplome, veza i poznanstava, bez ikakvog poznavanja galerijskog tržišta i to iz mog malog studija na dvanaestom katu nebodera u Šibeniku?
Spas sam pronašla na internetu. Tu sam nalazila sve što mi je trebalo. Promatrala sam što i kako rade slikari širom svijeta. Učila sam iz njihovih primjera i tisuća „how to“ tutoriala na Youtube-u. Radove sam promovirala na društvenim mrežama i online galerijama, jer sam tu dobivala iskrene povratne informacije od nepoznatih ljudi širom svijeta. Tu te nitko ne pita tko si, odakle si ni koju školu imaš. Ljudima se slike sviđaju ili ne, a ti to odmah vidiš po njihovim reakcijama. Prvu sliku sam prodala preko online galerije u Veliku Britaniju. Danima nisam mogla doći k sebi od šoka. Zaista je netko iz Londona naručio moju sliku??! Početkom 2016. godine sam se prijavila na natječaj američke online galerije, sa slikom „Just breathe“ i pobijedila u konkurenciji od 890 radova iz 33 zemlje. Tada je sve eksplodiralo. Danas mogu reći da je to bio moj pravi početak. Sa slikom „Just breathe“ sam prodisala. Nakon toga sam dobila ogromnu medijsku pozornost, počela koristiti internet ne samo za svoja istraživanja, već kao svoju galeriju, svoj portfolio. Kad ne slikam, onda sam za računalom. Internet je moj prozor u svijet. Tu naručujem boje i pribor, učim, istražujem, promoviram svoj rad, javljam se na natječaje i osjećam vezu sa cijelim svijetom. A sve iz mog malog studija na dvanaestom katu nebodera u Šibeniku.
Vaše izložbe i slike imaju životne poruke kao što je to bila izložba „Imagine“. Možete nam reći konkretnije koje poruke želite poslati svijetu?
Iako mi izložbe nisu prioritet, sve češće mi se ukazuju prilike koje rado iskoristim. Prva moja javno izložena slika bila je na grupnoj izložbi u američkom gradu Woodstocku. Uslijedila je samostalna izložba u Sarajevu, i gostovanje izložbama šibenske „Grupe 9“. Ove godine sam se predstavila po prvi put svom Šibeniku sa izložbom „Imagine“, a nakon Šibenika izložbu će moći pogledati i zagrebačka publika. Bit će postavljena u galeriji Umjetnost osmjeha, u Radićevoj ulici od 18 do 29. rujna.
„Imagine“ je priča o malim djevojčicama i njihovim velikim snovima. O njihovom odrastanju u svijetu koji se trudi uvjeriti ih da život nije san. To je priča o ženama koje su uzele kist u svoje ruke, izabrale svoje boje i iscrtale svoj život. Jer što je strašni svijet, prema snazi djevojačkih snova. Na neki način, ta je izložba i pomalo autobiografska.
Koja je vaša životna filozofija i koju su vaši uzori?
Inspiriraju me ljudi koji svojim radom čine ovaj svijet ljepšim. Walt Disney je izmislio životinje koje govore i uljepšao djetinjstva generacijama djece diljem svijeta. Charlie Chaplin nas je učio da je dan bez smijeha uzalud potrošen dan. Elen Degeneres potiče ljude da budu bolji jedni prema drugima. Dražen Petrović je pokazao da se upornim radom može pomicati granice. I na kraju, tu je moja ovčarka Eli. Psi su čudesna bića od kojih puno možemo naučiti. Zahvaljujući njoj, naučila sam živjeti u trenutku, neopterećena prošlošću i bez straha za budućnost. Psima je najvažnije da je cijela obitelj na okupu, da smo na nekom lijepom mjestu i dijelimo svaki trenutak. Zahvaljujući njoj stalno smo negdje u prirodi. Dovoljan je štap i hladni potok da bi imali „najbolji dan ikad“. I tako svaki dan.
Jim Carrey je u jednom razgovoru ispričao priču o svom ocu koji je imao sjajan talent za scenski nastup, ali je odlučio postati knjigovođa kako bi svojoj obitelji pružio sigurnost. Nakon dugogodišnjeg rada, tvrtka u kojoj je otac radio je propala, a oni završili na ulici. Radi sigurnosti, čitav život je radio posao koji ne voli i svejedno propao. Tada je Jim odlučio postati komičar je, kad već uvijek postoji opasnost od neuspjeha, zar nije bolje propasti radeći nešto što voliš?
I ja sam godinama odustajala od svojih dječjih snova radi nekakve lažne sigurnosti. Balerinke i kist zamijenila sam telefonskom centralom i registratorima. Život me uvjerio da se to zove odrastanje. Danas svijet vidim sasvim drugačije. Svakodnevno učim, naporno radim i uživam u svakom trenutku. Živim svoj san u saznanju da je sve moguće, čak i ono nemoguće. Samo nekad treba malo više vremena.
Na vašim slikama nema crnila i tuge. Očito je da slikama želite prenijeti radost života i sreću?
Dok radim na slici, zamišljam da će ona jednog dana biti dio nečijeg doma. Da će svaki dan „pozdravljati“ svoje ljude sa zida kad dođu doma s posla ili iz škole. Zato nastojim u njih unijeti tople emocije i optimizam. Crnilo i tuga su sastavni dio života i od njih ne treba bježati, ali se čovjek na njih ne smije svakodnevno fokusirati. Crnilo nas napada svakodnevno sa svih strana. Naš dom je naš mali zaklon ispod neba.
Imate li poruku za kraj za čitatelje Centra kulture?
Za kraj imam poruku za sve vas pjesnike, sanjare, pobunjenike, radnike, ljubavnike i kreativce koji imate osjećaj da ovdje ne pripadate. U ime ljepšeg svijeta, molim vas, nikad se nemojte promijeniti. U drugoj polovici rujna sam u Zagrebu, u galeriji Umjetnost osmjeha koja se nalazi u Radićevoj ulici 37, odmah ispod Kamenitih vrata. Od 18. do 29. rujna bit ću u galeriji, zajedno sa svojim „curama“ svaki dan od 10 do 14 i od 16 do 20 sati. Pozivam sve da dođu, bez ikakvih obaveza. Bilo bi mi drago da navratite.
Slike Branke Grubić: https://www.centarkulture.com/remek-djela-branka-grubic-slikanje-kao-ostvarenje-sna/
