Foto: autoportret
Centar Kulture predstavlja intervju s Lucom Cetinić, autoricom knjige “Ti možeš sve”.
Vi ste autorica knjige „Ti možeš sve“. Da bismo razumjeli o čemu je riječ u vašoj knjizi molimo vas da se ukratko predstavite našim čitateljima.
A čujte, ja sam vam već na prvi pogled drukčija od većine. Naime, prije prvog rođendana razboljela sam se od virusa dječja paraliza, pred kraj te daleke 1954. godine. Te godine pronađeno je i cjepivo, ali je tek nekoliko godina kasnije u tadašnjoj zemlji počelo cijepljenje djece. Tako eto čitav život uz štake i druga pomagala, uočljiva i počesto smatrana manje vrijednom, iako sam ostvarila ispunjen život osobno i profesionalno.
Naravno da su moje mogućnosti kretanja i sudjelovanja u socijalnom životu svojih vršnjaka i inače bile i ostale jako smanjene. Svoje teškoće sam davno prihvatila i nosila se s time kako najbolje mogu. Istina je da nitko nije bez dodatnih „darova“ i talenata, da tako kažem, pa sam tako i ja u svojoj izoliranosti, razvijala svoje druge sposobnosti. Pisanje (ujedno i čitanje) je jedan od meni dražih hobija od malena. Nisam imala ambicije da me zovu piscem i dalje se ne smatram piscem. Istom strasti ja volim i slikati, i fotografirati i tako dalje.
U nekim zrelim godinama počela sam malo više pisati priče iz svog života, ali i iz života ljudi s kojima sam bila u kontaktu i u prijateljstvu. Htjela sam najiskrenije „ogoliti“ sebe, kako bih ljudima pokazala da se život može proživjeti kvalitetno i sretno, unatoč dodatnim teškoćama i preprekama. Našla sam najlakši put da to objavim, jer mi se nije dalo moljakati izdavače, i ljudima se to svidjelo. Ponajviše zbog iskrenosti i stila kojim sam to iznosila. Dakle, moja knjiga se sama probijala do čitatelja i kritičara. Usput rečeno, i Vi ste me našli zbog te knjige.
Dakle knjiga Ti možeš sve je na neki način vaša biografija u kojoj se osvrćete na život od ranog djetinjstva kada ste preboljeli dječju paralizu. Kako i kada ste u biti započeli s pisanjem?
Što se ove zbrke priča tiče, počela sam ih pisati na blogu, od 2008. godine, ne pomišljajući na objavu knjige i slično. Na kraju sam prihvatila pozitivne kritike i složila to u korice 2012. Inače, od srednje škole pišem stihove koji su već sa mojih 17 godina znali biti objavljivani u tadašnjim listovima za mlade. Kasnije sam znala napisati pokoju reportaže, osvrte, vijesti – prigodno i vezano uz moje aktivnosti u razvoju civilnog društva na korist osoba s invaliditetom. Pojavom interneta, otvaraju mi se i drukčije mogućnosti, tako danas koristim društvenu mrežu da zadovoljim svoju potrebu za pisanjem. Imam rukopisa i bilješki dovoljno za još barem jednu knjigu, kao i stihova za zbirku, ali život mi nekako ne ostavlja na miru da se tome posvetim ozbiljnije. Biti će kad bude i ako bude.
Što ste htjeli pisanjem postići i koju poruku poslati?
Iz vlastitog iskustva života, kao i ljudi s kojima sam u interakciji, znam da svatko ima manje ili veće probleme i da se svatko na svoj način nosi sa svim teškoćama. Ono što je meni beznačajno i malo, nekome je ogroman problem. Različitost čini život zanimljivim, kao kaleidoskop. Ako promatramo oko sebe, možemo primjerima drugih ljudi olakšati pristup životu i bolje razlučiti što je doista velika teškoća, a što trebamo prihvatiti kao sami život. Jer, nema života bez problema. Tu smo da ih rješavamo, živi smo!
Kad se sjetim, da ja mogu još uvijek sve sama. Mislim na osnovne potrebe i šire, imam zdrave ruke, imam oči, imam dobar razum i mogu upravljati svojim životom. Bilo bi me sram žaliti se na svoju lošu sudbinu i invalidnost, kad znam da ima djece i mladih koji u svemu ovise o pomoći drugih, najčešće roditelja.
Eto, to sam htjela rasvijetliti prosječno zdravim ljudima. Znam da su često naprosto zaslijepljeni trenutnom teškoćom, pa nisu svjesni koliko toga mogu. Često sam, da tako kažem, bila rame za plakanje mnogima. Treba svakoj osobi empatija i razumijevanje njenog problema, ali treba mu i poticaj i otrežnjenje. Eto, to je moja poruka, ukratko bi bilo ovo: „Imaš život kakav je, učini s njim najbolje što možeš i znaš.“
Osim važe životne priče u knjizi spominjete i primjere drugih ljudi. Kako ste došli do njih i s kakvim su se sve situacijama i predrasudama suočili?
Da, iako nikada nisam boravila u ustanovama, redovno se školovala i zaposlila, upoznala sam mnoge s većim teškoćama od mene. Od rane mladosti sam osjećala kako je nepravedno da nas s teškoćama smatraju drugorazrednim. To me odvelo u volontiranje i rad za dobrobit takvih osoba. Odatle moja prijateljstva, moje priče o drugim slučajevima i o predrasudama. Lakše je razbiti atom nego predrasude u glavama ljudi. Kao djevojčica, nebrojeno puta sam od prolaznika čula glasno: „Šteta…koja lipa mala“.
Zbog svog tjelesnog hendikepa, ja gotovo uvijek moram biti bolja od prosjeka, a da bi me prihvatili. Neki mi se dive (bez razloga), neki me sažalijevaju (također bez razloga), a dobar dio me uzima kao primjer da bi svom životu dodali još više kvalitete. I to je to!
Kakve su povratne informacije na vašu knjigu?
Ono što je došlo do mene uglavnom je jako pozitivno. Istina, ima i onih koji su (ne znam zbog čega) znali tvrditi da mi je netko drugi napisao tekstove. Ja znam svoje domete, svjesna sam i vrijednosti i mana. Ne mijenjam se – osim na bolje. Emocionalna sam i srčana osoba, posebno na nepravdu, pa ću i sada, ako zatreba, za drugoga ću podići glas jače nego za sebe samu. Ako sam prisiljena, branim i sebe i svoja prava. Pozitivno dakle.
Koji su vam bili najteži trenuci u životu, a koji najsretniji?
Ne znam, možda su mi najteže padale te razno razne predrasude. I to što nisam bila primljena u srednju umjetničku školu. Prošlost i teškoće ja brzo zaboravljam, okupiram se današnjim danom i sutrašnjim zadacima.
Jedino što mi je istinski bilo neopisivo teško, jeste ono što sam proživjela nedavno i to opet zbog opakog i nepoznatog virusa Covid-19, za kojeg će možda pronaći cjepivo u neko dogledno vrijeme. Naime, bila sam pod ključem 126 dana, „čuvana“ kao rizična skupina zbog toga što zadnje godine ja i suprug živimo u domu za stare i nemoćne (stambeni dio). Za mene je bilo – biti ili ne biti. Založila sam se za sebe, učinila što sam mogla i konačno, svi mi suvisli i sposobni brinuti o mjerama zaštite, smješteni u ustanove, oslobođeni smo ključa od 01.08. Da mi oduzmu slobodu na takav način i neopravdano, ne ponovilo se.
Tijekom života naučili ste da ljudi imaju predrasude. Kako su na vas gledali prije zasnivanja obitelji, a kako kasnije?
Prije više od 37 godina, vijest da zasnivam svoju obitelj, i to s osobom koja je također invalidna, bila je potpuno neshvatljiva mojoj okolini. Preko pogleda pa i kroz zidove osjetila sam njihovo čuđenje i sumnju u mogućnost našeg samostalnog života.
Ipak, kad te nosi srce, kad nešto želiš, onda imaš i snage i sposobnosti to učiniti. Svojim samostalnim životom i radom, to smo dokazali. Znala sam nakon mnogo godina, čak i od dobrih prijatelja čuti kako su imali iskrenu sumnju da ćemo mi uspjeti. Ja o tome tada nisam razmišljala, nije mi bilo važno tuđe negativno mišljenje. Imali smo i imamo dovoljno prijatelja koji su se rado družili s nama desetljećima i do danas. Osim toga, nitko nas nije hranio niti posebno pomagao, jer nije bilo potrebe.
Danas mi samo kažu: Ti možeš sve!
Nitko ne može sve, ja pogotovo. Ali, mogu sve za što ocijenim da mogu, a preko toga prihvaćam ono što ne mogu.
Imate li neku poruku koju biste htjela poručiti našim čitateljima? Svojim primjerom pokazala ste da barijere ne postoje i da čovjek ako nađe snagu i smisao života može imati ispunjen i sretan život, odnosno da čovjek može sve…
Da, mi sami dosta utječemo na tijek svog života. Naravno da su uvjeti i mjesto gdje ste rođeni bitni, ja to najbolje znam. Ali, čovjek se može podići i iz pepela.
Dakle, živi ste, onda živite i budite svjesni života oko sebe i u sebi. Budite svjesni svoje energije i vjerujte u svoje snove.
Nemojte željeti želje, onda će te i imati to što želite: imat će te želje! Sanjajte, „zagledajte“ se u slike već riješenog problema (onoga što vas muči) što će vam izmamiti osmjeh na licu. Nije važno kako, ali on će se riješiti pomicanjem energije u tom pravcu. Posebno ako ste zdravi, samo se „zagledajte“ imaginacijom u cilj svog života i zamislite ga onako kako želite. Uz to pazite što želite (sanjate) jer će vam se ostvariti. A nije uvijek najbolje za nas sve što nas zabljesne na prvi pogled. Primjerice, ako poželite imanje s kućom, bazenom i perivojem, morate se sjetiti – ako to i dobijete na neki način, hoćete li moći financijski podnijeti taj „luksuz“. Čisto kao primjer. U svojim snovima imajte i „uzemljenje“, odsanjajte detalje života kakav zamislite.
Moj otac je bio pun narodnih izreka. Znam da bi za ovo o čemu pričam rekao: Najprije štalica, onda kravica!
