Foto: Mladen Ergić
Centar kulture predstavlja intervju s umjetnicom Vesnom Mačković i dokumentarni film “Voštana figura”
Vesna, za početak kažite nam o čemu se radi u dokumentarnom filmu „Voštana figura“?
“Voštana figura” je kratki umjetnički dokumentarni film koji prati moje performanse na ulicama njujorškog Manhattana koje sam izvodila na javnim prostorima bez dozvole pozirajući kao voštana figura tijekom ljeta 2017. godine.
Kako ste došli na ideju da krenete s ovim projektom?
Osjećavši se niz godina nevidljivom na hrvatskoj umjetničkoj sceni, a pritom dobivši poziv na ljetnu umjetničku rezidenciju kod velikog avangardnog redatelja Roberta Wilsona, pomislila sam da ću možda u domovini postati zanimljivija ako kao svaka slavna “voštana figura” budem snimljena na ulicama New Yorka. Kasnije je ta ideja, prvobitno proizašla iz umjetničke frustracije, prerasla u umjetničko-političku seriju performansa i niz video snimki zahvaljujući kojima je nastao ovaj film u režiji naše nagrađivane redateljice Lidije Špegar.
Film ste snimali u SAD-u. Kako i zašto ste film snimali u Sjedinjenim Američkim Državama, a ne recimo u Hrvatskoj? Što vas je nagnalo da krenete na takvu avanturu?
New York je centar svjetske suvremene umjetnosti i situacija da sam pozvana upravo tamo u vrijeme mog osjećaja nevidljivosti u Hrvatskoj učinila je savršenu priliku i lokaciju za ovakav projekt poigravanja idejama popularne kulture i alternativne umjetnosti i motivima u kojima se one mogu sresti i preklopiti.
Kako su reagirali prolaznici tijekom izvođenja performansa? Kako je vama bilo izvoditi performans i kako ste se osjećali? Jeste li osjetili neku dublju interakciju s prolaznicima koji su na neki način postali dio nastupa i filma?
Iskoristila sam tu svoju specifičnu fizičku sposobnost kojom postižem da desetak minuta ne trepnem očima i da ekstremno sporo dišem i uz malo svjetlijeg pudera na licu zaista uvjerljivo djelujem kao nepomična umjetna tvorevina tzv. voštana figura. Stajala sam tako pola sata pored voštanog Robina Williamsa ispred Muzeja voštanih figura Madam Tussaud na Times Squareu i jednako uvjerljivo privlačila bezbrojne prolaznike i turiste s njihovim selfie kamerama. Tek poneka sumnja rodila bi se u promatračima ako bi me slučajno dotakli i shvatili da sam neobično topla za jednu voštanu figuru.
Bilo je istovremeno tužno i zabavno promatrati cijelu rijeku ljudi kako vjeruje banalnom natpisu koji sam držala u ruci a koji je na trideset jezika navodio da je pred njima “Voštana figura hrvatske umjetnice u New Yorku“. Ta uzbuđenost da vide nešto posebno, neobično, a bez potrebe da to ima ikakvo dublje značenje bila je jednako zabavna i urnebesna koliko i dubinski tužna.
Jeste li imali neku suradnju s umjetnicima u SAD-u? Jeste li naučili nešto novo od njih, možda dobili neka nova iskustva i ideje koje biste mogli primijeniti u bliskoj budućnosti?
Moj boravak u umjetničkoj rezidenciji velikog Roberta Wilsona s 80 odabranih rezidenata iz 30 zemalja bilo je neprocjenjivo vrijedno iskustvo i iz tog ljeta proizašle su moje brojne suradnje u narednim godinama od Kazahstana preko New Yorka do Brazila i nedavno bliske nam Italije.
Koja je poruka „Voštane figure“? Na što ste htjeli ukazati ovim nastupom u New Yorku? Figura je sama po sebi statična, ne kreće se, stoji, ali ponekad može se i na taj način odaslati poruka.
Ovo je jedna višeslojna filmska priča koja kroz redateljske škarice Lidije Špegar ostavlja publici mogućnost da ovu priču protumače i iz negativnog kuta umjetnosti izgubljene u prostranstvima medijske banalnosti i zatupljenosti do pozitivne strane gledanja na jednu istinski komičnu situaciju i igru prevare u oku gledatelja koji ionako traži zabavu.
Kakva je situacija u Americi što se tiče odnosa prema umjetnicima? Jeste li primijetili neke konkretne razlike u odnosu na Hrvatsku, ali i Europu? Što se tiče konkretno vas, čini se da vas izvan Hrvatske više cijene nego kod kuće?
Sjedinjene Američke Države svijet su za sebe i nemoguće ga je generalizirati niti sam ga upoznala u cijelosti da bih si to dopustila. Moje poznavanje New Yorka svodi taj megalopolis na maltene za mene posebnu planetu namijenjenu najrazličitijim umjetnicima koji uz malo probitačnosti, puno upornosti i odricanja mogu dovesti svoju umjetnost na razinu globalnog interesa. Odnos prema umjetnicima u New Yorku je u tom smislu ovisan o tome koliko ste kreativni i koliko ste uporni. Što se tiče financiranja umjetnosti i u tom području je to neki drugi svijet. Minimalna ili gotovo nikakva pristupačnost gradskih ili državnih potpora i ovisnost o privatnim donatorima i senzibiliziranoj publici je sustav koji je kod nas nezamisliv. Uljuljkani u sistem javnih natječaja na teret poreznih obveznika uz gotovo nepostojeće privatne ili korporativne podržavatelje suvremene umjetnosti gurnuti smo u poremećenu umjetničku šprancu u kojoj je značajno više bitno svidjeti se kolegama nego općoj publici jer kolege iz struke su ti koji danas ili jednog dana sjede u nekoj od komisija koje raspodjeljuju proračunske novce. U Americi moraš se svidjeti svom donatoru, korporaciji, publici koja ti plaća ulaznice ili donira u sklopu godišnje akcije prikupljanja sredstava ili crowdfunding kampanje.
Da podsjetimo čitatelje. Vi se ne bavite umjetnošću oduvijek. Kada i kako ste se krenula u umjetničke vode?
Oduvijek, od malih nogu, htjela sam se baviti umjetnošću, slikanjem, pisanjem, glazbom, ali me život u potrazi za novcima odvukao u smjeru financija i informatike. Kada se taj izvor sredstava srušio u vrijeme kolapsa svjetskih burzi u dvogodišnjem periodu bez posla shvatila sam u nekom trenutku da moram učiniti korak unatrag, okrenuti se umjetnosti, što je sada u konačnici vidljivo kao deset koraka unaprijed u području osobnog životnog zadovoljstva.
Koji je vaš idući projekt? Imate li neku ideju što će biti dalje? Što možemo od vas očekivati u bližoj budućnosti?
Uvijek je teško odgovoriti na ovakvo pitanje u jednini jer moja digitalna knjižica s brainstorming (oluja mozga?) idejama i projektima koji su već započeti u filmu, videu, glazbi, kazalištu, prozi i poeziji, sadrži preko 60 stavki, a barem 5 onih već u tijeku. Tako me idućih mjeseci očekuje rad na dovršenju animiranog filma inspiriranog mojom još neobjavljenom pjesmom “Lullaby for refugee” snimljenom u studiju Radost! s Dimitrijem Petrovićem, zatim nastavak rada u Brazilu i Italiji na predstavama s tamošnjim kolegama, te u nadi za nove potpore iz državnog proračuna, ali i privatnih i korporativnih donatora u Hrvatskoj do kojih kroz moju umjetničku organizaciju ARKTIK – Institut za budućnost pokušavamo doprijeti, nadam se i novom filmskom projektu.
Fotografije: Mladen Ergić
